Jesen
je doba koje sam najčešće odabirala za putovanje do zavičaja. Ove
jeseni, činilo mi se da ću to propustiti. Trebalo je spremiti
zimnicu, majka je zvala, novca nisam imala pa je to bio jedan od
izgovora. Ponovo se rađala radost na pomisao kako sam tamo, bilo je
sunčano, toplo, misli su bile ispunjene prirodnim jesenjim
šarenilom, mogla sam da udahnem vazduh sa okolnih planina i osetim
ukus prohladne vode sa izvora koji se nalazio u dvorištu. Sve je
bilo tako privlačno u mojoj glavi, ali te misli su ubrzo zamenile
one koje su opominjale da će mi opet biti loše, neću izdržati,
imam posla ovde i svoj život, možemo ove godine i bez zimnice. Dani
su prolazili dok su se smenjivala raspoloženja, baš kao godišnja
doba, svako je imalo svoje razloge zašto je tu.
Usledio
je poziv od brata, koji je krenuo u selo. Rekao je da imam samo deset
minuta da odlučim hoću li sa njim da krenem. Zamislite taj izazov,
besplatan prevoz u oba pravca, pritom dobijam i pomoć oko spremanja
zimnice. Deset minuta je bilo dovoljno vremena da odlučim želim li
da se konačno suočim sa bolom i strahom ili ću to odložiti za
drugi put, svejedno to me je čekalo.
Znala
sam da me život zove; taj poziv bio je nedvosmislen, neposredan,
poziv moje duše da se suočim sa mračnim delom našeg porodičnog
nasleđa. A to ima presudan uticaj na događaje u mom životu, na
odnos sa suprugom, moju nezaposlenost, nesređenost misli,
necelovitost, na iznenadne strahove i blokiranost u sprovođenju
divnih ideja i namera duše. Nekako je život stajao i pored velikog
napora da se pokrenem. Bila sam prepuna ideja koje nisu mogle da se
finalizuju. Sa suprugom neko vreme nisam uspevala da uspostavim
komunikaciju ispunjenu ljubavlju i razumevanjem, stalno sam
preemotivno reagovala i plakala, nisam znala šta bih mogla da radim
jer novca nisam imala, želela sam napred, a činilo se da idem
unazad. Bratov poziv je bio upravo taj korak koji je vodio napred,
ali je to značilo nazad na izvor bola.
Prihvatila
sam i hrabro krenula, a već usput sam shvatila da ću saznati nešto,
duboko skriveno od mene, neku ili nečiju skrivenu tajnu. Brat mi je
odmah rekao da ima potrebu da mi kaže nešto što malo njih zna. Te
priče bile su ključ za otvaranje riznice porodičnih tajni.
Bilo
je sreće i ljubavi pri susretu, ne mogu reći da nije, ali kao da je
tu ljubav nešto gušilo.
Usledili
su večernji razgovori između njih troje, tate, mame i brata. Dok su
oni vodili žučne rasprave o tome šta se događalo, ko je kome šta
učinio, rekao, ko je na koga ljut, ko se kome i zbog čega zamerio,
koga i šta nešto nervira kod nekog, ja sam pomno slušala.
Nastavljalo se borbom za pravdu i sa tim koliko je neodgovornih u
društvu, politici. Ređale su se situacije i ljudi i priče o
njihovom ponašanju i nepoštenju.
Ono
što mi je privuklo najviše pažnje bile su svađe koje su
razdvajale braću i sestre, roditelje od dece, neslaganja,
nerazumevanja, tvrdoglavost, posebno neprihvatanje jedni drugih, bes
i gnev koji se širio kao epidemija i zarazio čitavo porodično
stablo. Bilo je i razvoda, pretnji, batina, odricanja, tipa “ ti za
mene više ne postojiš” i bolno nerešenih granica oko nasleđenih
parcela.
Dok
sam tako nepomično slušala i gledala u njih, nisu znali da nisam
učestvovala u tome na isti način, nisu ni slutili da ih, ustvari,
zaista slušam i vidim ali očima ljubavi a ne zamračenog uma.
Nisu
ni osetili kako svetlost polako nastanjuje njihova srca i sve pore
prošlosti, čisteći sve pred sobom. Nisu primetili da se za njih
molim svim srcem celim, da ih volim i razumem, da im opraštam I da
ih pomirujem.
Da,
ti dani su bili blagoslov za sve nas, za one čije korene prepoznah,
za one žive danas i za one koji će doći. Svi su živeli u meni,
verujem da su bezuslovnom ljubavlju tog tereta i oslobođeni.
Shvatila
sam da je svaki moj korak vredeo svakog milimetra, jer sam se
istinski posvetila čišćenju svega onoga što nije činjeno iz
ljubavi. Na poklon sam dobila zapise, imena svih predaka i želju
moje porodice da to sredim i napišem knjigu. Počastvovana sam i
znam da to nije slučajno. Te stranice će osim imena biti ispisane i
porukama čitavom svetu o tome kako treba živeti ljubav, i ništa
drugo sem bezuslovne ljubavi.
Žao
mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te. Reči koje nisu samo
slova na papiru, one su svetlo koje čisti sve disfunkcionalne zapise
u našim genima. Zato prigrlite vaše drage, oprostite im i zatražite
oproštaj, oslobodite se zamerki i svađa oko prolaznih stvari.
Otvorite se samo za ljubav, budite seme ljubavi i ona će biti vaš
hleb koji će vas večno hraniti.
Hvala
Izvoru sveg postojanja na ovom daru, ne verujem više, sad znam da me
ljubav vodi i da zna tačno šta mi je potrebno da bih mogla da
rastem i idem dalje. Ljubav čini upravo to, oslobađa vas tereta da
biste mogli napredovati i živeti slobodu, radost i ono što jeste –
bezuslovna ljubav.