Ona
je domaćica, ona nigde ne radi - reči koje su parale moje srce dok
sam čitala tekst o ženi, o domaćici.
Pošto
ona nigde ne radi, budi se rano, jer mora da organizuje svoje obaveze
koje ima oko doručka, oblačenja dece, spremanja dece u školu, ako
još ima bebu onda pre svega treba da se pobrine oko nje,
presvalačenje, hranjenje, uspavljivanje. Nakon toga decu odvodi ili
ispraća u školu a usput razmišlja šta sve treba da obavi, ode u
prodavnicu, na pijacu, plati račune, onda požuri kući jer je
ostavila bebu na čuvanje. Pošto je kod kuće i nigde ne radi, kad
uspava bebu sprema ručak, pere i pegla veš , sređuje
kuću i posprema sitnice. Ako živi u selu, onda mora nahraniti
stoku, završiti neke poljske radove, doneti drva, održavati vatru,
pobrinuti se za hleb, skuvati pomuženo mleko, usiriti sir, počistiti
dvorište, brinuti o potrebama ostalih ukućana. Uz to treba oribati,
sašiti, ušiti i isplesti.
Kada
se starija deca vrate iz škole, a muž umoran sa posla, treba
postaviti sto, nakon ručka skloniti posuđe, oprati, pospremiti
sitnice ponovo. Onda sledi proveravanje i pomoć oko domaćih
zadataka, jer muž je umoran od posla a ona nigde ne radi.Vrlo brzo
treba večerati, spremiti decu za spavanje, izbaciti smeće,
raspremiti stvari, igračke i staviti sve na svoje mesto. U toku noći
dok svi spavaju ona ustaje zbog bebe više puta, pokriva decu i
razmišlja o svim obavezama koje je čekaju sutra. Da bi sve postigla
i da bi sve bilo uredno urađeno, domaćica mora biti dobro
organizovana, a pošto ne ustaje rano za posao, ona sve to može. Ona
nema godišnji odmor, pravo na bolest, slobodan dan, pravo na ljubav,
pažnju i razumevanje.
Spisak
aktivnosti i obaveza koje jedna domaćica uradi, jer ne radi nigde,
nepregledan je pa me je ova priča dirnula i podstakla na dublje
razmišljanje o ženi, o sebi kao ženi. O živom biću koje je kao i
svi ostali, ali je pitanje kakav život ona
zaista živi?
Zapitam
se nakon svega da li je iko uspeo da upozna ženu? Da li je uspeo da
joj priđe toliko blizu , tako da je sasvim
oseti i da prodre u te beskrajne dubine njenog ljudskog
veličanstva. Ako je iko upoznao ženu na ovaj način
jasno mu je da to što može da se vidi je bleda slika njene stvarne
i istinske snage i vrednosti.
Ovako,
deluje potpuno nestvarno. Ali probajte
da sve ovo što domaćica u toku jednog dana
uradi samo pročitate, a sad zamislite da sve
to kroz šta ona prolazi možete da razumete, osetitite,
proniknete, nagradite, prihvatite, osvestite
i volite sa dubokim poštovanjem. Koliko bi
čitav svet bio lepši i bolji da umemo tako da se
postavimo prema ženi domaćici. Svako od nas
pored sebe ima takvu ženu, i potrebno je zaista uložiti napor kako
bi mogli shvatiti koliko ona čini za nas, emotivno, duhovno i
fizički, da bi naš korak ka nekom cilju činili u lakoći.
Prošla
sam i sama ovaj hod upoznavši na kraju jednu veličanstvenu ženu,
koja je do skoro sedela sama u noći, plakala nad sobom i sudbinom,
neostvarena, nepriznata, nezadovoljna i nesrećna, istrošena na pola
ili skroz, bez doma, zdravlja i para, nikom potrebna, odbačena. Ona
se tako osećala, nakon svega što je uradila. Jer kome treba takva,
kako kažu, jadna žena, koja je svaki delić dala, upravo svima
vama?
Dala
je sebe samu, celu, bez ostatka, jer dok je davala nije mislila na
sebe, i da je htela nije mogla, nije smela, nije znala. Dala je svu
ljubav i snagu, umeće i hrabrost, posvećenost, odvažnost i
integritet, dala je i mnogo više, ono što se nije smelo, ono što
je samo njoj trebalo i pripadalo. Nije žalila dok je davala,
ponizna, dobra, blaga, majka, supruga, žena. Brinula je samo o tome
kako će moći dati, a ne o tome da li će za nju imati.
Pitam
se nakon svega, gde smo se to ogrešili i koliko smo duboko ranili
jedno takvo biće i tu ženu, domaćicu, koja je kod kuće i sve mora
da radi jer ne radi nigde. Kako smo to dozvolili, da takva žena
danas toliko pati?
Razumem
ja i nauke nove, kažu da je odgovornost njena i da mora naučiti
lekcije mnoge, ali zar nije odgovornost naša, kolektivna, isto
toliko koliko i njena? Ona je sama, ostavljena i prepuštena. Kome,
čemu? O njoj, na žalost, niko ne brine, niko je ne ceni, niko ne
voli, niko ne spominje, jer nje i nema, zaboravljena je, jer ona
ništa ne radi, ona ne postoji. Za njene snove i neispunjene želje
niko i ne mari, niko i ne zna jer nikoga i ne zanima.
Nijedna
glava važna i bitna bez nje ne bi mogla da postoji. Da, baš tako.
Pa vi glave pametne i bitne, napišite bar pravo kojim ćete, ako je
moguće, malo ublažiti vaše fatalne greške. Zaštitite
takvu ženu, priznajte toliki trud i rad, dajte joj platu, krov nad
glavom, neku sigurnost i zaštitu.
Onda
kad deca odu svako svojim putem, onda kad ostane bez muža, kad se
razvede, kad ostane sama bez prijatelja i igde ikoga, neka ne ostane
bez osnovnih sredstava, neka nastavi život, bez straha za sebe i
svoju sigurnost. Takva žena, znam, tamo negde pati u samoći, plače
da niko ne čuje, jer neće da dozvoli da vas probudi dok uplakana i
dalje bdi nad vama u hladnoj noći.
Ove
reči su odjek moje duše i svih žena domaćica, svih zanemarenih i
zapostavljenih, ne samo žena već živih bića koje kao i svi drugi
imaju prava na postojanje i pravo na posedovanje svog dela neba i
glasa svog srca.
Ne
dozvolimo da to ostane tako. Ne dozvolimo da
takva žena umre i nestane našom nemarnošću i nebrigom. Učinimo
da takava žena, majka, domaćica, supruga vaskrsne i dobije ono što
joj postojanjem pripada. Priznajmo njen smisao i svrhu. Ona je
esencija našeg postojanja. Toplo krilo koje je odgajilo božansko
seme i načinilo da može rasti i biti sada i uvek, seme života na
planeti Zemlji.