среда, 13. децембар 2017.

NJENO VELIČANSTVO-ŽENA

Ona je domaćica, ona nigde ne radi - reči koje su parale moje srce dok sam čitala tekst o ženi, o domaćici.
Pošto ona nigde ne radi, budi se rano, jer mora da organizuje svoje obaveze koje ima oko doručka, oblačenja dece, spremanja dece u školu, ako još ima bebu onda pre svega treba da se pobrine oko nje, presvalačenje, hranjenje, uspavljivanje. Nakon toga decu odvodi ili ispraća u školu a usput razmišlja šta sve treba da obavi, ode u prodavnicu, na pijacu, plati račune, onda požuri kući jer je ostavila bebu na čuvanje. Pošto je kod kuće i nigde ne radi, kad uspava bebu sprema ručak, pere i pegla veš , sređuje kuću i posprema sitnice. Ako živi u selu, onda mora nahraniti stoku, završiti neke poljske radove, doneti drva, održavati vatru, pobrinuti se za hleb, skuvati pomuženo mleko, usiriti sir, počistiti dvorište, brinuti o potrebama ostalih ukućana. Uz to treba oribati, sašiti, ušiti i isplesti.
Kada se starija deca vrate iz škole, a muž umoran sa posla, treba postaviti sto, nakon ručka skloniti posuđe, oprati, pospremiti sitnice ponovo. Onda sledi proveravanje i pomoć oko domaćih zadataka, jer muž je umoran od posla a ona nigde ne radi.Vrlo brzo treba večerati, spremiti decu za spavanje, izbaciti smeće, raspremiti stvari, igračke i staviti sve na svoje mesto. U toku noći dok svi spavaju ona ustaje zbog bebe više puta, pokriva decu i razmišlja o svim obavezama koje je čekaju sutra. Da bi sve postigla i da bi sve bilo uredno urađeno, domaćica mora biti dobro organizovana, a pošto ne ustaje rano za posao, ona sve to može. Ona nema godišnji odmor, pravo na bolest, slobodan dan, pravo na ljubav, pažnju i razumevanje.
Spisak aktivnosti i obaveza koje jedna domaćica uradi, jer ne radi nigde, nepregledan je pa me je ova priča dirnula i podstakla na dublje razmišljanje o ženi, o sebi kao ženi. O živom biću koje je kao i svi ostali, ali je pitanje kakav život ona zaista živi?
Zapitam se nakon svega da li je iko uspeo da upozna ženu? Da li je uspeo da joj priđe toliko blizu , tako da je sasvim oseti i da prodre u te beskrajne dubine njenog ljudskog veličanstva. Ako je iko upoznao ženu na ovaj način jasno mu je da to što može da se vidi je bleda slika njene stvarne i istinske snage i vrednosti.
Ovako, deluje potpuno nestvarno. Ali probajte da sve ovo što domaćica u toku jednog dana uradi samo pročitate, a sad zamislite da sve to kroz šta ona prolazi možete da razumete, osetitite, proniknete, nagradite, prihvatite, osvestite i volite sa dubokim poštovanjem. Koliko bi čitav svet bio lepši i bolji da umemo tako da se postavimo prema ženi domaćici. Svako od nas pored sebe ima takvu ženu, i potrebno je zaista uložiti napor kako bi mogli shvatiti koliko ona čini za nas, emotivno, duhovno i fizički, da bi naš korak ka nekom cilju činili u lakoći.
Prošla sam i sama ovaj hod upoznavši na kraju jednu veličanstvenu ženu, koja je do skoro sedela sama u noći, plakala nad sobom i sudbinom, neostvarena, nepriznata, nezadovoljna i nesrećna, istrošena na pola ili skroz, bez doma, zdravlja i para, nikom potrebna, odbačena. Ona se tako osećala, nakon svega što je uradila. Jer kome treba takva, kako kažu, jadna žena, koja je svaki delić dala, upravo svima vama?
Dala je sebe samu, celu, bez ostatka, jer dok je davala nije mislila na sebe, i da je htela nije mogla, nije smela, nije znala. Dala je svu ljubav i snagu, umeće i hrabrost, posvećenost, odvažnost i integritet, dala je i mnogo više, ono što se nije smelo, ono što je samo njoj trebalo i pripadalo. Nije žalila dok je davala, ponizna, dobra, blaga, majka, supruga, žena. Brinula je samo o tome kako će moći dati, a ne o tome da li će za nju imati.
Pitam se nakon svega, gde smo se to ogrešili i koliko smo duboko ranili jedno takvo biće i tu ženu, domaćicu, koja je kod kuće i sve mora da radi jer ne radi nigde. Kako smo to dozvolili, da takva žena danas toliko pati?
Razumem ja i nauke nove, kažu da je odgovornost njena i da mora naučiti lekcije mnoge, ali zar nije odgovornost naša, kolektivna, isto toliko koliko i njena? Ona je sama, ostavljena i prepuštena. Kome, čemu? O njoj, na žalost, niko ne brine, niko je ne ceni, niko ne voli, niko ne spominje, jer nje i nema, zaboravljena je, jer ona ništa ne radi, ona ne postoji. Za njene snove i neispunjene želje niko i ne mari, niko i ne zna jer nikoga i ne zanima.
Nijedna glava važna i bitna bez nje ne bi mogla da postoji. Da, baš tako. Pa vi glave pametne i bitne, napišite bar pravo kojim ćete, ako je moguće, malo ublažiti vaše fatalne greške. Zaštitite takvu ženu, priznajte toliki trud i rad, dajte joj platu, krov nad glavom, neku sigurnost i zaštitu.
Onda kad deca odu svako svojim putem, onda kad ostane bez muža, kad se razvede, kad ostane sama bez prijatelja i igde ikoga, neka ne ostane bez osnovnih sredstava, neka nastavi život, bez straha za sebe i svoju sigurnost. Takva žena, znam, tamo negde pati u samoći, plače da niko ne čuje, jer neće da dozvoli da vas probudi dok uplakana i dalje bdi nad vama u hladnoj noći.
Ove reči su odjek moje duše i svih žena domaćica, svih zanemarenih i zapostavljenih, ne samo žena već živih bića koje kao i svi drugi imaju prava na postojanje i pravo na posedovanje svog dela neba i glasa svog srca.
Ne dozvolimo da to ostane tako. Ne dozvolimo da takva žena umre i nestane našom nemarnošću i nebrigom. Učinimo da takava žena, majka, domaćica, supruga vaskrsne i dobije ono što joj postojanjem pripada. Priznajmo njen smisao i svrhu. Ona je esencija našeg postojanja. Toplo krilo koje je odgajilo božansko seme i načinilo da može rasti i biti sada i uvek, seme života na planeti Zemlji.




ŽIVOT BEZ LJUBAVI

Za tebe je ljubav tajna
koja traži da je otkriješ.
Ljubio bi usne moje
ali su od lažne ljubavi
utrnule i umorne.

Za tebe je ljubav izvor
sa kog se duša napaja.
Grlio bi telo moje,
ali od tuđih dodira
ono uvelo je.

Za tebe je ljubav život
i hteo bi da se i u mene slije.
Dušom bi me svojom izveo na put
ali ona bi u tminu da se skrije.

Ljubav je za tebe san,
san nedosanjan.
Sanjao bi samnom divan san
ali ja više ne sanjam.
Budna čekam svaki dan,
i svaki šaljem u zaborav.


среда, 6. децембар 2017.

ZAVISNIČKI ODNOSI-treći deo




Moj život upravo je tekao tako da sam ga najvećim delom potrošila tražeći bezuslovnu ljubav u svakome. Bila sam dobra, poslušna, volela sam ljude i verovala im, davala sam sebe neizmerno, rekla bih i žrtvovala se, da bih dobila za uzvrat malo čiste i iskrene ljubavi koja bi zacelila rane koje sam nosila.
Sećam se tih prvih zavisničkih odnosa u periodu kada sam stasala u devojku, sećam se prvih snova o princu na belom konju koji će me naći i odvesti daleko i pružiti ono za čim je moje srce čeznulo. Zaljubljivala bih se čisto, naivno, romantično, rekli bismo slepo, živeći svoje snove od sapunice. Željna izvorne ljubavi i ne znajući da je neću dobiti na taj način, patila sam, razočarana svaki put. Ređale su se ljubavi ali i rane koje su ostajale nakon njih.
Moja relativno rana udaja, u tom trenutku predstavljala je za mene spas. Pobegla sam od svega, misleći da ću u braku dobiti tu dugo čekanu ljubav. Priznaću vam jedan detalj, udala sam se nakon samo dva dana poznanstva. Ali, avaj! Za samo par godina uvidela sam svoju fatalnu grešku u odabiru, ali nije sam odabir bio greška, već način i to ko je zapravo birao. Sada, svesna toga, znam da je on bio izbor mojih trauma, mojih želja, očekivanja i duboke potrebe za sigurnošću i pažnjom. Biralo je sve ono što sam u odrazu ponela sa sobom: nesigurnost, osećaj neželjenosti, krivica što postojim i što sam devojčica i strah za sebe i svoju egzistenciju koju sam samo nadogradila kasnije brinući se i odgajajući svoju decu nakon razvoda. Iskreno verujem da sam sav teret ponela samo ja, jer nisam dozvolila da moja deca išta osete na isti način, bezuslovno sam ih volela.
Sledeći pokušaj u tom pravcu samo je produbio patnju i moji zavisnički odnosi su poprimili veće razmere. Nisam samo zavisila emotivno, već sam dozvolila da zavisim i finansijski.
Radila sam posao koji sam volela, živela sam sa decom kao podstanar. Nakon dvanaest godina braka započela sam život od nule, sa svim obavezama i odgovornostima za decu, za sebe i za posao. U to vreme veza koju sam imala nije mogla nadomestiti sve ono što mi je bilo potrebno. Iako sam imala finansijsku pomoć, psihička i emotivna je izostala. Morala sam da pritom ispunjavam određene uslove i nisam bila potpuno slobodna. lako sam u tom stanju uletela u još jednu vezu, pa su one paralelno trajale neko vreme. Rastrzana i u kolapsu, da bih se nekako izvukla iz problema, pozajmila sam novac od zelenaša kako bih se razdužila i spasla okova lažne ljubavi, ali nisam uspela, jer sam se ubrzo razbola. Nakon moje i sinovljeve operacije i dugog perioda depresije i anksioznosti, usledilo je buđenje mog bića za višu svest i istinu.
Naredna faza nosila je nešto neočekivano - susret sa osobom sa kojom živim i danas i sa kojom imam sasvim drugačiji odnos, ja to nazivam darom sa neba. Taj neko me je iskreno prigrlio zajedno sa decom, i pokušao zajedno sa mnom da pronađe i otkloni uzroke mom stanju i mojoj patnji. Tada sam dobila priliku da se ponovo rodim i priliku da živim drugačiji život, otkrivajući uzroke i gradeći ono što sam oduvek želela.
Danas kada mogu da pogledam unazad drugim očima, zahvalna što sam dobila priliku da sagledam život, neke stvari ispravim, a neke ostavim u prošlosti ispunjavajući ih razumevanjem i bezuslovnom ljubavlju, a i da nakon svega uspem da sve to kroz ove ispovesti podelim sa vama. To je nadasve neprocenjiv dar.
Sada nakon takvog puta i iskustva želim da vam kažem i ovo – bez obzira koliko vas neko voli i sa koliko pažnje obasipa, ono što ne smete zaboraviti jeste da proverite kakvom ljubavlju volite sebe, da li je ona nečim uslovljena ili ne, da li sebe obasipate onim čime želite da vas drugi obasipaju. Kada kao ja tražite ono što vam treba od drugih, neminovno upadate i pored sve borbe u zamku zavisničkih odnosa. Verujem da je moja svest danas na zavidnom nivou. Ne kažem da sam potpuno svega svesna, ali neprekidno stražarim nad svojim mislima, emocijama i osećajima pa tako i mogu da predosetim ako naiđe neka slična situacija koja me lako može načiniti robom u bilo kom smislu.
Pazim, jer je tanka linija između zdravih i zavisničkih odnosa. Kao što zavisimo kao deca od roditeljske ljubavi, možemo egzistencijalno, emotivno biti zavisni od tuđeg mišljenja i stava, ali takođe psihološki i duhovno zavisni. Sve su ovo nivoi na koje se zavisnost može proširiti i prekinuti vaš osećaj da postojite, da imate sigurnost i veru u sebe, da imate pravo na lično mišljenje, iskustvo i odluke. Imate pravo i da grešite ali da prihvatite odgovornost za ono što mislite, govorite i radite, a da pritom ne izostane osećaj da ste bezuslovno voljeni.
Meni je ovo iskustvo iz nekog razloga bilo potrebno, moja duša je odabrala ovakav put da bi kroz prolazak spoznala svoju sopstvenu istinu i ostavila vam naučene lekcije.
Ako vam moje iskustvo može pomoći i u mnogome oplemeniti vaš život, beskrajno sam zahvalna.
Iz srca punog ljubavi poklanjam vam ove priče. One jesu deo mene ali će svetleti kao svetionik svima kojima to bude potrebno.
Zato, vaš pogled u trenutku kada osetite titraje novorođenog deteta u vašem naručju bude bistar i ispunjen iskrenom i nepreglednom ljubavlju; neka se svako dete ogleda u vama kao u izvoru sveprisutne ljubavi i neka upije radost koja će mu biti jedina prava sigurnost i štit.


ZAVISNIČKI ODNOSI-drugi deo

Jedan od najtamnijih oblaka u mom životu bio je nasleđeni ili stečeni program zavisničkih odnosa. Moja sećanja su uglavnom ispunjena potrebom da ne dozvolim sebi da prihvatim takvu vrstu odnosa. Bila sam buntovna, borbena, umela bih da se posvađam i na taj način sebe odbranim od takvih predloga. Ponekad bih vikala pa čak i bila spremna da se pobijem, braneći tako svoje granice i svoj integritet. Nisam razumela postupke ali su mi se činili ispravnim. Verujem da sam instinktivno znala u kakve sve nevolje mogu zapasti.
Koliko god sam se trudila da odolim pritiscima utoliko mi je život nametao takve situacije, kao da sam ih nečim prizivala.
Zavisnički odnos koji je, po mom mišljenju prirodan jeste odnos koji se stvara sa majkom dok smo još u njenom stomaku, s tim da taj odnos može biti narušen i destruktivan. Kao beba zavisimo od mnogo čega u okruženju, u maminom stomaku od njenih vibracija, navika, ishrane a potom i njenog psihičkog stanja. Beba oseća i upija sve ono što se oko nje dešava na mnogo različitih nivoa, tako da oseća našu energiju i poruku koju joj šaljemo, našu naklonost, brigu, ljubav, osećaj sigurnosti i bezuslovno prihvatanje. Sve ovo direktno utiče na bebin rast i razvoj.
Smatram da je ovo period rađanja prvih zavisničkih odnosa koji, ako su ispunjeni bezuslovnom ljubavlju, mogu biti temelj našem ispravnom odnosu prema sebi, ispunjen takođe takvom ljubavlju. Beba u tom periodu može biti izložena i drugačijim okolnostima. Može da oseti da nije prihvaćena kao dečak ili devojčica ili da je neželjeno dete. Takođe može osetiti vibracije loših međuljudskih odnosa, raznih psihičkih trauma koje je majka doživela. Jedan od najbolnijih uticaja je majčin strah za bebinu egzistenciju, strah od prevelikih očekivanja i odgovornosti, s tim da strah ispunjava čitavu lepezu raznih razmišljanja sa neželjenim ishodom. To je osnova da se iskusi jedan drugačiji život.
Sve preživljeno u tom uzrastu ostavlja duboke tragove i utiče na čovekov odnos prema sebi, drugima i svetu. Lične odluke i stavovi direktno će zavisiti od temelja u tom periodu, od urezanih diktirajućih elemenata kojih nismo uopšte svesni dok ne počnu da diktiraju naše odnose ili naš celokupni tok života, usmeravajući ga onako kako mi ne želimo.
Ono što ostaje najduže na našem licu je odraz u roditeljskom prvom pogledu. Taj odraz će nas pratiti čitavog života. Da li smo u njihovom oku ugledali bezuslovnu ljubav ili smo videli neželjenost, bol i strah? Sa tim likom odrastamo i gledamo sebe i svet oko nas. Ako je u tom uzrastu izostala majčinska ili očeva pažnja, prisutnost ili pak njihova međusobna ljubav, zasigurno ćemo potrošiti najveći deo života tragajući za tim što nam je u tom trenutku nedostajalo. Tražićemo našu stabilnost, sigurnost, korene, nešto što će nam biti oslonac i podrška. Prazninu koja će zjapiti kao ambis bez dna nijedena osoba neće moći ispuniti, koliko god toga tražili nikada nećemo popuniti to mesto.


понедељак, 4. децембар 2017.

ZAVISNIČKI ODNOSI - prvi deo




Ne znam od kad datira, ali u meni konstantno vibrira zračak istine, obavijen velom nesigurnosti i straha. U zavisnosti od situacije, pridružuje mu se često osećaj ljutnje i potrebe da se zaštitim od nekakvih sila koje bi me rado povukle u ambis obojen sivilom bezizlasnosti, nemoći i beznađa.
Svaki put kada taj osećaj ovlada mojim bićem, ja se prepadnem, najstrašnije, a kad bih uvidela da ga na taj način ne mogu ukloniti, zaronila bih dublje puštajući da me prožme osećaj nelagodnosti. Morala sam stići jednom do središta tog prastarog bola koji ciči iz utrobe i preplavljuje moj svet.
U srcu ledenog brega zarobljeno iskustvo, otupelo od bola i jauka, želi da izađe, želi slobodu od okova zablude.
Jedino mu ja mogu pomoći i jedino kroz mene pronalazi put. U nekom mom pogledu je i nastao i u tom istom, samo malo promenjenom, sada spas nalazi.
Često upotrebljavam reči prastaro, istorijski ili mistično, zaista i mislim da je tako kada je reč o programima u nama koji donose puno patnje. Kada su koreni dublji, to pokazuje da su nastali davno u prošlosti, samim tim su patnje intenzivnije, snažnije, ponavljaju se situacije u kojima ne nalazimo smisao i uzrok bolu, čine nam se nepremostive i večne muke.
Naravno da nije baš tako, sve to dugo traje i sveprisutnije je u našem životu, jer poziva našu pažnju i budnost. Proces je bolan i mukotrpniji jer su koreni jako duboko u nama.
Zaključila sam da je potrebno poštovati čitav put i proces, jer bogatstvo uvida leži baš u tim našim rudnicima zakopanih vrednosti koje nosimo, a ne primećujemo ih u svakodnevnici. Njih i ne možemo baš videti , možemo ih samo osetiti u psihi, emociji i telu. Svaki taj deo koji nas intenzivno boli govori svojim jezikom i privlači pažnju, upozorava nas, opominje i kaže - otkrij me i oslobodi se.
Potrošili smo tolike živote samo da bismo ga pronašli i razumeli, uzrok našeg sadašnjeg nesklada koji je rezultat nekadašnjeg pogleda, načina razmišljanja i tadašnje percepcije. Taj trenutak živi kroz nas, urezan u naše sećanje i ne dopušta da budemo srećni, da budemo svoji, da budemo ono što jesmo. Ne dozvoljava nam da idemo dalje, smelo i hrabro kroz nova iskustva, upravo zbog toga se ne osećamo voljeno, potpuno, celovito, ne koračamo slobodno jer nemamo osećaj da postojimo i da je to dovoljno, da je to naše pravo od samog početka. To nešto nas proganja i lomi, oduzima dah i sopstvenu vrednost pretvara u prah. Mi postajemo niko, sluga smo svakom, jer svako je od nas veći. Prognani smo iz raja, natovareni krivicom, bedom i beskrajnom tugom. Da, to su drevni osećaji koji nose klicu današnjem bolu, i baš je toliko moralo proći da bismo otkrili svoje beskrajne moći.
Setila sam se reči jedne devojke sa kojom sam razgovarala o mom strahu. Rekla je posle duge besede: “Zapamti, nema ničeg što bi te plašilo, samu sebe plašiš, sve su to senke tvojih misli koje se roje u noći. Samu sebe plašiš jer samu sebe otkrivaš.”
I zato svi ponekad tonemo duboko, onoliko koliko je potrebno, samo da bismo dotakli to bolno mesto i da bismo uklonili tamni oblak koji zaklanja sunce, koje zapravo večno sija.


четвртак, 16. новембар 2017.

LJUBAV ZA TEBE


Ne pitaj Bože mene,
već srce moje.
Ne gledaj Bože mene,
već delo moje.
Ne uzmi Bože mene,
već ljubav moju,
što čuvah samo za tebe.

Na usnama mojim tvoje ime piše,
a u srcu mome tvoje ime diše.



UTEHA

Bol se otima u grudima,
srce već dugo rida i bije.
Naći utehu među ljudima
ili da se bol i nemoć

u suzu slije?