четвртак, 15. фебруар 2018.

OGOVARANJE - MRŽNJA - OSUĐIVANJE




Ogovaranje je plod mržnje. To je tanana a krupna bolest, skrivena i podmukla pijavica, koja siše i slabi krv ljubavi. Ogovaranje je licemerstvo ljubavi, uzročnik oskvrnjenja i opterećenja savesti, uništenje čistote. Znaj da se zlopamtljivi i zlobni ljudi prepoznaju i po tome što, obuzeti duhom mržnje, lako i sa uživanjem umanjuju vrednost učenja, delatnosti i vrline svog bližnjeg.(Sveti Jovan Lestvičnik - O ogovaranju)

Šta Biblija govori o ogovaranju?
Hebrejska reč koja se u Starom zavetu prevodi kao "ogovaranje" znači "onaj koji otkriva tajne, onaj koji širi glasine ili prodavac skandala". Ogovarač je osoba koja ima poverljive informcije o ljudima i deli ih sa onima koji nemaju ništa sa tim. Ogovaranje se od deljenja informacija razlikuje po nameri. Ogovaračima je cilj da uzdignu sebe tako što ocrnjuju druge, a sebe predstavljaju kao nekakvu riznicu znanja.

A šta nauka kaže o ogovaranju?
Ogovaranje je jedan od svakodnevnih načina komunikacije, u kojoj na ovaj ili onaj način učestvuje veliki procenat ljudske populacije. Iako je bezvredno, ogovaranje je moćno sredstvo. Kada dve osobe ogovaraju treću, one uz zajedničko istomišljenstvo postaju jače i osećaju se čvršće povezanim. Psihološka istraživanja pokazuju upravo to da je ogovaranje najlakši način da se sa nekim povežete, čak iako su osobe zavađene međusobno, jer postoji zajednički cilj i zajednički neprijatelj. Tako da ako delite negativan stav o nekome ili nečemu, veća je verovatnoća da ćete se vi i vaš sagovornik lakše zbližiti, nego ako nešto zajedno volite.
Kod ogovaranja je najčešće prisutan zajednički neprijatelj, a to je neko kome se stalno lepe negativne, najčešće izmišljene etikete, činjenice se iskrivljuju, naduvavaju, jer u suštini nije važna verodostojnost onog o čemu se priča. Cilj nije analiza, već ocrnjivanje te osobe.

Istorijski gledano ogovaranje je uvek bilo na crnoj listi, a ni danas ljudi koji tračare nisu omiljeni. Međutim, istraživanja dalje pokazuju da savremeni čovek prosečno provede jednu trećinu ukupnog vremena na razgovore koje su neka vrsta ogovaranja. Smatra se da čin ogovaranja nije uvek samo negativan, već može da posluži kao način na koji saznajemo kako drugi ljudi komuniciraju, kako žive, kako su uspeli nešto da urade, pa da iz njihovog iskustva nešto naučimo i pokušamo da izbegnemo njihove greške.
Ogovaranje je svakako izraz nemoći, iako prividno stvara osećaj moći. To je način da pobegnete od realnosti - zavaravate se, jer ne rešavate svoje probleme, već se bavite tuđim životima.

Inspiraciju da istražim malo ovu oblast i izvučem neke definicije i pouke dobila sam od jedne prijateljica koja već dugo vremena nosi ožiljke i puno pati zbog ličnog i porodično ukorenjenog programa ogovaranja. Ovaj tekst sam namenila njoj ali je potreban i svima nama jer nam može pomoći da skinemo teret ovako teških obrazaca, prepoznavajući ih u našem svakodnevnom ponašanju. Obzirom na destruktivnost ovakvog načina ponašanja, što se vidi iz priloženih činjenica, nisam propustila priliku da zavirim i u svoje srce i proverim moguće prisustvo. Prisećala sam se, kako sam kroz život izbegavala situacije koje bi me navele da to činim. U mom frizerskom salonu zaista je dolazilo puno žena, a kažu da su žene uvek bile pokretači tračeva i ogovaranja i da najlakše podležu ovom obrascu. Ali se i sećam kako sam to uspešno izbegavala i unapređivala bih komunikaciju tako što sam nametala neke druge teme u razgovoru. Podsticala sam ih da govore samo o sebi i idejama kako da za ono što ih muči nađu rešenje. Shvatam uz pomoć ovog teksta, da sam uspevala u mom salonu bez napora da sačuvam čistotu svoje duše i čak pomognem drugim osobama da bar u tim trenucima ne podlegnu ogovaranju. Prepoznavanje i unapređenje ovog programa zaista je velika lekcija i poduhvat. Bilo je svakako izazova što se tiče ogovaranja ali i drugih srodnih programa koji su se lako nadovezivali, a to su mržnja i osuđivanje. Vrlo se lako sklizne iz jednog u drugi jer su međusobno povezane. Onaj ko nosi seme mržnje, često je sklon ogovaranju, ili obratno, samim tim se vrlo lako nađe i u osuđivanju nečeg što mu se ne sviđa kod nekog drugog. Iz svega toga se vrlo lako može razviti još i ljutnja, bes i nezadovoljstvo kao propratne emocije koje u potpunosti mogu zatrovati naše biće, pa čak i uništiti dušu. Svako od nas potajno nosi seme ovih destruktivnih obrazaca ponašanja, pitanje je samo kod koga se i u kolikoj meri nešto od toga razvilo kao dominirajuće. Ja bih to umela da kažem - u pitanju je samo stepen ogrezlosti u nekoj destrukciji. Sve smo mi to prihvatili, naučili ili nasledili kao normalne obrasce ponašanja, ali nismo uvek spremni da uvidimo i suočimo se sa rezultatima takvog ponašanja. Još manje smo spremni da ih iskorenimo i posadimo drugačije seme iz kojeg će umesto ogovaranja, mržnje i osuđivanja izrasti razumevanje, analiza, rasuđivanje i ljubav povrh svega toga.

Dodaću još malo mudrosti Jovana Lestvičnika koji kaže: "Dobar baštovan bere samo zrele jagode, a nezrele ne. Pametan i razborit um, isto tako, primećuje samo vrline i samo o njima govori. A bezumni čovek pronalazi samo krivice i nedostatke. Nemoj osuđivati ni onda kada svojim očima vidiš da neko greši, često se i oči varaju".

Samo je jedna stvar gora od ogovaranja - ne biti odgovoran!(Oskar Vajld)


среда, 14. фебруар 2018.

PUT PROMENE



Čije je ovo delo?
Godinama unazad prolazeći svakodnevno ulicama u kraju u kojem živim, posmatrala sam razne rastuće deponije, pokušavajući da proniknem u skrivene namere onih koji ih prave. Svaka kuća u naselju uglavnom ima kontejner, ovih većih ima na glavnoj ulici. I meni je ponekad trebalo da u njihovom nedostatku ponesem kese đubreta do glavnog kontejnera, ali to je moja odgovornost i obaveza, kako prema sebi tako i prema drugima i okolini. Samo je u jednoj od ulica pre nekoliko godine organizovana akcija stanara da se đubre koje je dugo stajalo ispred zgrada očisti. To je bio divan gest ali se ubrzo nakon toga smeće ponovo pojavilo, bukvalno je bilo prosipano pored puta. Naravno, vetar, kiša, sneg su povremeno činili svoje. Vetar je raznosio dalje, kiša je lepila đubre sa zemljom, a sneg je prekrivao čineći mesto čistim i idiličnim.
Sećam se samo koliko je smeća i šuta bilo kada su se gradile okolne zgrade. I znate šta je bilo na kraju gradnje - sve je bilo zatrpano zemljom nedaleko od njih pored ulice. S obzirom da živim dugo u tom kraju, mogla sam primetiti razne razvojne faze i kretanje nečijeg ličnog i kolektivnog smeća. Pitala sam se uvek šta ljude nagoni da bacaju otpatke usput i gde im se prohte, ponekad su to bile i velike kese pune smeća spuštene ili bačene u neko grmlje. Jednom sam i samu sebe zapitala zašto sam tu, zašto ja to posmatram, na šta me ta situacija proziva i šta trebam uraditi povodom toga? Da li ja to trebam čistiti ili nekim svojim postupkom pomoći u podizanju svesti o povezanosti nas i onoga što činimo?
Prvo mi je pala na pamet ideja da uzmem grabulju i sve izbacim na ulicu, da niko ne može prolaziti dok se to ne očisti, da se nekako spotaknu na ono što čine. Posle dugog razmišljanja shvatila sam da to nije mudra ideja. Bez obzira što nisam uspevala naći idealno rešenje, ipak sam se značajno bavila problematikom unutar sebe, jer me je svakodnevno prozivala. Jednom prilikom upoznala sam ženu koja je aktivna u jednoj sadašnjoj stranci i osetila potrebu da sa njom podelim ideje i razmišljanja na tu temu, što je na moju radost bilo odlično. Rekla mi je da slikam sve to i pošaljem joj, a da će ona nešto preduzeti.
Nakon nekoliko dana naišla sam na nestvarni prizor. Čovek je zagnjurivši glavu u već formirano brdo od smeća, čistio i punio džakove. Bio je to radnik iz Gradske čistoće. Neko se čudo dogodilo, prijateljica mi je rekla da ona nije još to prosledila i da se to ne dešava njenom inicijativom. Ne znam kako, ali je đubre u ulici nestalo. Pozdravila sam čoveka koji je čistio, porazgovarala sa njim i zahvalila mu se na tome. Rekao mi je da ga je prethodno neko pozvao i rekao gde da dođe i pokupi sve to, ne znajući ko bi to mogao biti. Možda ga je i sam Bog pozvao.
Ovu priču nisam ispričala da bih likovala i da bih sebe uzdigla i napravila junakom priče, već da bih sa vama podelila svoje unutrašnje uvide. Dugogodišnje susretanje sa smećem podsetilo me je na moj život koji se umnogome sastojao u čišćenju nekog đubreta, svog a bogami i tuđeg. Životne situacije su uvek dolazile tako da su me prozivale stalno na čišćenje. Ne znajući da je najvažnije očistiti sebe iznutra, čistila sam sve ono što je dolazilo spolja. Verujte, upravo sam se zahvalila svojim rukama, milijući ih, na tome koliko su samo toga očistile, oprale, sredile i oribale. Jer to spolja je i dolazilo simbolično oslikavajući moje unutrašnje stanje. Moja svest danas o unutrašnjoj čistoći pomerila je granice o tome šta je zaista važno očistiti i zašto, i dala mi odgovor na naslovno pitanje. Čije je ovo delo?
Ovo je uvek, i samo uvek, delo onih koji ne poznaju sebe, koji ne vole sebe, koji imaju nizak nivo samopoštovanja i koji ne znaju šta je odgovornost i kako je preduzeti za sebe. Jer da to sve imaju znali bi da ono što čine drugima ustvari čine sebi. Verujem da sebi nikada ovako nešto ne bi učinili, zatrpali sebe smećem bez odgovornosti, znanja i svesti o tome šta to može dalje prouzrokovati. Tako da to spolja direktno odražava ono unutar nas, a to unutar nas može biti neosvešćen pogled, radnja ili ponašanje koje prvenstveno truje nas same, a onda i sve one koji žive sa nama. Odgovornost jeste individualna ali je i kolektivna. Pokazivanjem prstom i osuđivanjem nećemo ništa postići. Ali usmeravanje, osvešćivanje uzroka i pronalaženje načina da ljudi razumeju svoje nesvesne radnje može biti veliki korak u podizanju nivoa svesti i rešavanju čak i globalnih problema sličnih ovom. Jer kako je u mikrokosmosu tako je i u makrokosmosu. Radeći tako, ispravljajući i čisteći prvo u nama, u našem malom organizmu, možemo očekivati da će se i ona spoljna promena dogoditi, čak i one velike promene za koje uporno tražimo rešenja. Rešenja su uvek i samo u nama.
Nije dobro a ni lepo da neko drugi stalno čisti za nama ono što je naša odgovornost da čistimo, čak iako za to prima platu. Ako smo to usvojili kao pravilo, sa svešću da neko tamo radi i čisti za nas, onda je ta plata koju dobija zaista nedovoljna za takav posao. A pošto je nemoguće da se na taj način očistiti ono što u nama prebiva kao nečistoća, onda takvi ljudi rade Sizifov posao. Smeća je očigledno sve više oko nas jer je u nama samima sve veći nered. Ovo čudo koje se dogodilo baš sada, pred mojim očima bilo je samo odgovor na moja dugogodišnja pitanja, usmerenje, uvid a ne kao primer za trajno rešenje. Ne znam kako biste se vi osećali ali ja sam osetila neizmerno nepoštovanje i nezahvalnost koju gajimo prema sebi, prema životu i
svim darovima kojima smo darivani.
Ono što vidimo spolja uvek je nastalo izvorno u nama, šta god to bilo. Rekla bih da je pravi put da prvo osvestimo i očistimo gomilu smeća i onog nepotrebnog u nama, da bismo onda mogli pomoći drugima da to isto učine i da bismo na kraju svi uživali u sebi i u međusobnoj ljubavi i čistoti.
Ja sam preuzela svoj deo odgovornosti. Ovo mi je poslužio da još malo preispitam i doteram vrednosti u sebi i, naravno, podelim spoznaje sa vama. Verujem da će svako od vas učiniti isto, jer samo tako možemo pomoći sebi i načiti ovo mesto istinskim rajem.


субота, 10. фебруар 2018.

PUT KA POVERENJU - treći deo

Ovim tekstom ću završiti pisanje ove knjige. To neće biti kraj već samo završetak jedne životne etape. Put ka poverenju doneće neke nove naslove, otkrića i radosti koje ćemo zajedno deliti. Znala sam da u ovoj knjizi neću moći pisati o poverenju, ne zato što ne znam šta bi to moglo biti, već zato što želim sa vama podeliti iskustvo pređenog puta i povratka potpunog poverenja u sebe. Do tada ću opisati još jedan fenomen koji se našao kao prepreka, a to je teorija o gluposti.
Glupost je, po definiciji, ako uopšte i postoji tačna definicija, nedostatak inteligencije, razumevanja, humora ili zdravog razuma. Ona može biti urođena, stečena ili reaktivna, tj., delovati kao odbrambeni mehanizam protiv bola i traume.
Na činjenicu da je glupost zarazna, složila bih se ali samo u tome, da jeste zarazna i da se brzo širi. Ali i za njeno postojanje postoji objašnjenje i lek. Kod mnogih filozofa nailazim na mišljenje da su svemir i glupost večne tvorevine, da je čovečanstvo jedna dugačka hronika gluposti i zločina, dok neko glupost čak naziva obdarenošću za pogrešna shvatanja. Postoji i to da je glupost jedino dovoljno hrabra da se predstavlja kao savršenstvo i da je uplitanje u glupost drugog čoveka uvek bio uzaludan posao.
Nekolicina izdvojenih misli pojedinih filozofa, pesnika, pisaca pokazuje koliko je samo glupost bila i biće svojevrsna inspiracija ljudima i koliko još uvek nismo osvestili zajedničke korene ovom fenomenu ili tvorevini. Ono što je mene nagonilo na istraživanje o gluposti jeste bol koji sam osećala u sebi, kada mi neko kaže da sam glupa ili kada se o drugim ljudima govori da su glupi. Poželela sam da ispratim tu svoju emotivnu reakciju. Prethodna priča svakako više govori o tom negativnom autoritetu i njegovom uticaju na dekonekciju i gubljenje oslonca u sebi i poverenja u sebe. Glavnu ulogu u celoj priči imala je glupost, rekla bih sada nečija prljava namera ili neznanje. Kada ste od malena izloženi destruktivnim rečima koje imaju za cilj da vas omalovaže, ponište, odseku od suštine, vremenom zaista podlegnete toj magiji reči i počnete da se ponašate upravo onako kako ne želite, glupo. Koliko god se trudili da nešto uradite ispravno ili dovoljno dobro da bi vas neko cenio, uvažio i prihvatio, u suštini zapravo voleo takve kakvi jeste, obavezno grešite i bivate glupi i u svojim i u tuđim očima. Za te greške koje su drugom uvek glupe, nezrele, nedovoljno savršene dobijate neku kaznu, koja u vama stvara jedan vir u kome samo tonete, u strahu i bez snage i moći da se spasete. Kada nekome dovoljno dugo govorite da je glup i to uporno potencirate, znajte da ste i sebi i onome kome govorite iskopali nepreglednu jamu u koju zajedno propadate. Kada nekome kažete da je glup, on neće nužno postati pametan, na taj način ćete samo uvećati i svoju i njegovu glupost. Nesvesni negativnog uticaja onoga što izgovaramo, kako izgovaramo, kome i kada, nesvesno i biramo da zajedno ostajemo zarobljeni istom tom nesvesnošću, noseći njeno breme i čisteći je vremenom kroz patnju i osvešćivanje. Onaj ko osuđuje i kažnjava glupost drugoga, gluplji je od onoga kome se glupost imputira. A onaj ko nije spreman da uči i prevaziđe glupost, on je samo tvrdoglav u branjenju pogrešnog razmišljanja, koje može prerasti čak u okoreli fanatizam - branjenje gluposti po svaku cenu. Svakako smo ili na jednoj ili drugoj strani, nesvesni onoga što činimo i posledica koje to donosi, a one su zasigurno uvek u obliku patnje. Jedan poznati češki novinar rekao je da sve besmislice nisu nastale odjednom i da je zato bio potreban razvoj. Tako da to jeste svojevrsna istina, pa je i glupost jedna od besmislica koja se vremenom razvijala. Ostaje pitanje od čega je nastala. Prisutna je kao fenomen u ponašanju i trebalo bi je bolje istražiti da bismo se mogli i kao pojedinac i kao čovečanstvo brže i svesnije razvijati. Mišljenja sam da je glupost samo nedostatak svetlosti, svetlosti kao izvorne informacije. I da je naš najvažniji zadatak spoznati što pre ko smo i zbog čega smo tu. Možda ste baš vi taj koji ostvaruje svoju svrhu učeći druge ljude rasuđivanju i zdavom razumu, a ne onaj ko će stalno osuđivati druge zbog svoje pogrešne obdarenosti iliti gluposti. I bez obzira da li ste je nasledili, stekli ili reagujete zbog traume, baš ta, glupost, koja je toliko prisutna i proširena jeste deo našeg duhovnog puta. Ona je deo našeg Univerzuma i mi smo tu da joj se ne prepustimo i da joj ne služimo niti da se protiv nje borimo. Tu smo da joj utisnemo ono večno što nosimo, istinu, ljubav i svetlost kao informaciju.

PUT KA POVERENJU - drugi deo

Raznoliki su uticaji na čoveka u nameri da se odseče i izgubi oslonac na svoju suštinu. U toj nameri se koriste i sva moguća sredstva manipulacije i svako je podložan tome, bez obzira na pol i uzrast. Rekla bih da to niko ne može izbeći dolaskom u ovu realnost. Samim rođenjem zaboravljamo ko smo, a potom uranjamo u, kako je Nikola Tesla rekao, citiram: "Najveće zlo na planeti su neznanje, glupost i religiozni fanatizam". Možda bismo se mogli zapitati: da li iz ovoga proizilazi potreba za apsolutnom moći koja podrazumeva zloupotrebu, manipulaciju i kontrolu nad ljudskim bićem ili je iz nehumanih potreba za potpunom vladavinom sve zlo i nastalo?
Ako se Ego definiše kao lažni osećaj sebe, za koji verujemo da je ono što mi jesmo, onda je neko ili nešto upravo iskoristilo taj lažni osećaj manipulišući njime do nepojmljivih granica, pletući mrežu iluzija oko nas i tako stvarajući duboko ukorenjen osećaj odvojenosti i laži. Time nas drže na marginama nečovečnosti uporno pokušavajući da oskrnave našu istinsku prirodu i istinu o našem izvornom postojanju. Božanskim bićem je jedino tako moguće manipulisati, ali samo na kratke staze. Božansko u nama ostaje večno kao uporište, bez obzira šta sve prolazimo i preživljamo na ovom svetom za mene putovanju. Iako nam se ponekad čini da smo ostavljeni, sami, odvojeni i prepušteni, to nije istina. To je samo želja onih koji nas drže u pokornosti, da i mi zahvaljujući egu tako osećamo i mislimo. Ego je samo mogućnost i mehanizam za sticanje iskustva svesti o svesti, svesti o sebi i svojoj istini. To što je on ujedno i zloupotrebljen takođe je jedan segment koji moramo upoznati i proći kako bismo na kraju spoznali ko smo mi ustvari.
Svi smo mi na početku puta, jer uvek nanovo otkrivamo život koji jesmo. I svi na tom putovanju uklanjamo smetnje koje nam se nađu. Naša sušinska potreba i jeste ta - upravo ona koja nas uvek spašava - beskonačno otkrivanje suštinske prirode.
Možda vam sve ovo deluje kao previše filozofiranja, ali neka. Budite samo otvorenog uma i pustitite da informacije dođu do vas, bez ikakvog prosuđivanja. Doćiće trenutak kada ćete shvatiti u potpunosti njihovo značenje. A do tada otkrivajte svakodnevno sebe sklanjajući velove iluzija.

PUT KA POVERENJU - prvi deo

Opet sam sanjala isti san. Živim u kući za koju mislim da je moja, odjednom se sve menja, ja se pakujem i iz nekog razloga moram je napustiti. Tuga, bol i nemoć me preplavljuju. Po ko zna koji put u snu shvatam da nemam gde da živim i da ne znam gde ću. U suzama i očaju se budim, nastavljajući da ridam i posmatram emotivni sadržaj koji izbija iz svakog dela mog bića i tela. Dominanti osećaj nesigurnosti i straha odveo me je na vrelo patnje.
Ubrzo shvatam da je san o kući koju nemam simboličan i da oslikava moje unutrašnje stanje i nemanje oslonca u sebi. To sam ustvari ja, iznutra, moje psihičko, energetsko, fizičko i duhovno stanje, moj hram u kome obitava moje biće, moja suština, dom koji je nekada davno zbog nečega izgubio svoj oslonac. Preživljena trauma pokidane veze sa samom sobom oslikavala se tako da nisam imala osećaj da postojim. Što znači da sam bila izložena nekoj situaciji ili nekom snažnom negativnom uticaju čiji je rezultat bio strah za svoj lični opstanak, za svoju egzistenciju, pravo da postojim i pravo da imam. Svako od nas kada se rodi i u periodu detinjstva prolazi iskustvo povezivanja sa ovom realnošću, Zemljom i svetom uz dobijanje povratne informacije, a to je osećaj da postoji. I svako ima potrebu da bude zaštićen, ušuškan, nahranjen i bezbedan. To su naše prve potrebe koje nam obezbeđuju osećaj pripadnosti, povezanosti i sigurnosti. Traume preživljene u tom periodu mogu napraviti ozbiljne disbalanse, takođe kreirati i diktirati našu životnu putanju, privlačeći slične događaje hraneći se negativnim emocijama iz naših reakcija. Taj neosvešćeni sadržaj živi u našoj podsvesti, poguran duboko u našoj psihi, određuje nam i kreira naše misli i događaje. Sve dok u jednom ovako magičnom trenutku ne bude iznet na svetlo dana. Iako sam dugo osećala potisnute vibracije straha i nesigurnosti, nisam ih se mogla osloboditi dok se nisam dobro pripremila. Naoružana podrškom više svesti ohrabrila sam se i stekla dovoljno poverenja u vođstvo i u sebe samu da sam se mogla suočiti sa tim i otpustiti i traumu i sve ono što je išlo zajedno sa njom - nakupljene emocije sa kojima se trauma hranila i nesvesvno preživljavala.
Videla sam to dete u sebi preplavljeno strahom za svoje lično preživljavanje i moguću situaciju i uticaj koji je tome doprineo.
Čuli ste sigurno za izreku: “Ubiću Boga u tebi!” Trauma u meni je bila nalik tome, ličila je na snažni uticaj negativnog autoriteta i destruktivne kritike kojoj sam podlegla. Osećala sam kako mentalno tako i fizičko maltretiranje koje je prekinulo tu svetu nit sa samom sobom. Pod takvim uticajem sigurno više nisam mogla da osetim sebe kao živo ljudsko biće. Prepuna bola, straha i osećaja manje vrednosti, bez prava na svoj glas, prihvatila sam život žrtve služeći tom autoritetu. Upravo sam prošla skrivenim i tamnim hodnicima svoje psihe i uspela zajedno sa vođstvom da ih osvetlim i oslobodim se tog naizgled strašnog stiska koji je zarobljavao moje celokupno biće. Bila sam spremna da se suočim sa svojim demonom, da oprostim i otpustim. Svesna da je došlo vreme da se potpuno očistim i dozvolim višoj svesti i bezuslovnoj ljubavi da se nastani u meni, isceljujući i povezujući ono što je bilo pokidano.
Kada se fokusirate na promene i radite na osvešćivanju blokada i svega onoga što vas sprečava da živite potpunim životom, nikada ne znate kada će ljubav koja jeste pogurati te podsvesne sadržaje iz vas. Ja sam puno na njima radila, a uvek su me nanovo iznenađivali trenuci oslobađanja. Retko sam ih mogla naslutiti.
Ovaj put nakon susreta i reke suza ponovo sam uspela. Čin odvajanja nije nimalo prijatan, osećate bukavalno da se nešto odvaja od vas i odlazi ostavljajući bogatstvo pouka i spoznaja. Vaše telo to snažno oseća jer se i ono oslobađa neprirodnih i snažnih energija sa kojima se borilo. Uglavnom nakon toga bude malaksalo nastavljajući da se prazni, sa potrebom da se odmara, vraćajući polako svoju životnost, radost i mir. Ranije sam ležala i po nekoliko dana u miru, sa malo hrane, obezbeđujući telu puno tečnosti, čiste vode, svetlosti i čistog vazduha. Danas to traje kraće jer je moja duša prisutnija i telo se brže oporavlja. Smatram da čitav proces i brzina čišćenja upravo zavise od uslova koje obezbedite telu za regeneraciju i od vrste toga šta čistite. Takođe zavisi i od toga koliko su destruktivni sadržaji duboko i dugo pohranjeni u vama.
Iz ovakvog iskustva zaključujem da je jako važno biti otvorenog uma, bez otpora i straha, biti sve vreme u veri da vaše vođstvo tačno zna kada ste spremni i kako će se čišćenje izvesti. Ono vas zapravo sve vreme vodi, priprema i određuje koliko vi to možete podneti, ujedno i sagledati i imati potpuni uvid u proces. Tako vam obezbeđuje dragocene darove uvida i pouka koji će vam biti vredni pomagači u daljem životu i ka vašem glavnom cilju.


недеља, 4. фебруар 2018.

INAT I PRKOS - drugi deo

Ovako to nauka opisuje. Inat je štetno ponašanje pojedinca ili grupe svojstveno po besmislenom i upornom suprotstvaljanju. Motivi za sprovođenje inata nisu često sopstvena ubeđenja već želja da se nekom nešto pokaže ili dokaže. Prkos se razlikuje od inata po tome što nije uvek nužno štetan i besmislen, već se opisuje kao protivljenje manjeg, obespravljenog, bespomoćnog prema većem, moćnijem i beskrupoloznom. Prkos može u nekim situacijama da preraste u motivaciju da se savladaju nepovoljne okolnosti i postigne uspeh uprkos svim izgledima. Postoje poslovice kao: inat rađa inat, i od inata nema goreg zanata. Prkos i inat su reaktivno stanje koje se ogleda u snažnom otporu i neprihvatanju nekog zahteva ili mišljenja koje se osobi nameće, a nastaje upravo zbog toga što ih ljudi povezuju sa svojim identitetom i samopoštovanjem.
Nakon ovih divnih rečenica shvatila sam koliko je inat i prkos bio deo mog svakodnevnog života. Ovo otkriće mi je pomoglo da se oslobodim verovatno naučenog programa da se prkosom i inaćenjem štitim od negativnih autoriteta. Takođe shvatam kako još uvek nisam prerasla prkošenje, jer nisam razumela kako taj princip funcioniše. Mesto na kom sam ostala zarobljena i nemoćna je upravo to što sam vlastito samopoštovanje povezivala sa mišljenjem drugih ljudi o meni i mojim stavovima.
Najčešće sam to činila u odnosima sa muškarcima, odnosno sa svima onima koji su na neki način pokušavali da budu iznad mene ili pokušavali da me upakuju, oblikuju ili nametnu neki svoj zahtev, zamisao ili ideju. Najčešće su ti zahtevi bili u suprotnosti sa mojim uverenjima, mada često su ta ista uverenja znala ostati po strani dok sam ja nastavljala žučnu borbu za svoj integritet, jer moj pristanak na njihovu zamisao značio je za mene gubljenje samopoštovanja.
Mnoge scene nakon ovog uvida su mi jasnije i pokazuju koliko su koreni takvom ponašanji jako duboko u meni. Prva sećanja dosežu čak u period mog detinjstva kada sam kretala u školu. Bila sam jedina devojčica koja je pešačila do male seoske škole zajedno sa jos šest ili sedam dečaka. Rekli biste da je to super jer je imao ko da me čuva, ali nisu baš uvek bili prijateljski raspoloženi. Neki su znali da se baš neprijatno poigraju sa ostalima. Pošto smo u školu odlazili rano ujutru dok je još bio mrak, neki od njih su se prerušavali u duhove i iskakali iz žbunja. Sećam se tog vriska i želje da im nekako vratim za pretrpljen strah. Jednom sam potegla kamen i razbila jednom dečaku zub, skoro smo se sreli, nakon četrdeset godina, zub mu je i dalje okrnjen i verujem da ga stalno podseća na te trenutke. Moje druženje sa muškarcima od malih nogu učinilo je da danas razmišljam na neki njima svojstven način, rekla bih da razmišljam i ponašam se muški, ratoborno, spremna na raspravu, čak i tuču, ali samo sa onim nadmenim koji su se pravili važni i mnogo pametni. Drugarica skoro da nisam imala a muškaraca je uvek bilo oko mene, uvek su me pratili ili kao drugari ili kao partneri u emotivnim ili poslovnim odnosima. Posebno su mi dolazili kao veliki učitelji. Ne znam šta ih je toliko privlačilo kod mene, to je i danas jedna od mojih neotkrivenih misterija. Igrajući se sa njima učila sam uglavnom muške igre kao što su klikeri i fudbal, a bila sam opsednuta borilačkim veštinama, išla sam sa njima u bioskop kada su se prikazivali filmovi Brusa Lija. U školi nije bilo ženskih timova pa sam sa dečacima morala da treniram odbojku i stoni tenis, tako su i moje veštine trenirajući u muškim ekipama bile na zavidnom nivou. Kasnije sam imala divne učitelje za šah, remi, molerisanje, košenje, cepanje drva, popravke raznih aparata. Mnogi zanati koje imam potekli su od muških učitelja kao što su: frizer, maser, duhovni istraživač, energoterapeut. I meni najdrža, izdvojila bih je kao veštinu - je rasuđivanje, ona je potekla od mog sadašnjeg supruga. Od mog oca sam naučila kako izgleda biti pošten, iskren i odan. Maleni zeka Časlav je takođe jedan od omiljenih gurua, svakodnevno me uči i podseća na to ko sam ja i kako se neguje bezuslovna ljubav, a moj sin i ćerka su pravi anđeli čuvari i veliki životni učitelji u mnogo čemu. Postoje naravno i izuzeci kao što je moja majka, bila je i jeste predivna i posvećena žena, ženski učitelj koja me je naučila kako da postanem divna majka, vredna domaćica i dobar čovek. Naravno bilo je tu još žena koje su ostavile svoj sjajni trag u mom životu I bile doprinos mom duhovnom rastu. Dok sve ovo pišem pojavljuje se jedan sasvim novi pogled na sve te ljude koji su na poseban način oblikovali moj život i naučili me svim potrebnim veštinama i stvarima. Preplavljuje me zahvalnost koju im želim ovom prilikom uputiti, bez obzira na sav moj inat i prkos koji je bojio naše odnose. Shvatam da je njihova uloga bila od presudnog značaja, jer su mi nesebično pružili znanje i alate koji mi danas i u ovom trenutku neizmerno znače.
Teme oko kojih smo se najviše sukobljavali bili su žensko - muški odnosi, emotivni, bračni i oni najvažniji za mene, međuljudski odnosi. Na te teme moj inat je bio najsnažnije oružje protiv njih. Nikada se nisam slagala ni prihvatala ono što su imali da ponude. Način razmišljanja i odnos koji je ženu stavljao u položaj njihovog sluge me je najviše iritirao, pa sam u takvim raspravam najviše i emotivno reagovala, mogu reći da sam se u tome i najviše potrošila. Mislila sam da na taj način mogu ispraviti mnoge nepravde i izboriti za sebe i za druge žene mesto koje je dostojno naše prave vrednosti. Sad znam da se to tako ne radi. Moj inat i prkos se upravo okrenuo i radio protiv mene, stavljajući me u poziciju protiv koje sam se uporno borila. Postala sam stoga umesto nezavisna i slobodana, zavisna i potpuno oslonjena baš na njih, muškarce. Jedna mudrost govori da kada se boriš protiv nečega, znači da si na istoj frekvenciji onoga protiv čega se boriš. Potpuno se slažem, time što sam im prkosila nisam daleko odmakla u toj borbi, osim što sam sebi puno naštetila noseći dugo teret njihove karme, jer sam ih osuđivanjem, ljutnjom, raspravom, dokazivanjem samo lepo pročistila i to isto đubre ponela na svojim leđima.
Iako su ponekad u nekim možda malim stvarima inat i prkos pokretačka snaga kojom se može doći do zamišljenog cilja, na duge staze i na ovakav moj način to je veliko neznanje i ludost, odsustvo svakog zdravog razuma. Ali svejedno, ovo je moja danas velika mudrost do koje ne bih došla da nisam prošla taj put.
Slušala sam puno o tome kako smo mi Srbi poznati kao narod kod koga je inat veoma prisutan. Iako postoji pozitivna, mišljenja sam da nas je možda baš ta negativna strana inata mnogo koštala kao narod u istoriji. Tako da nisam sigurna da li sam se rodila u ovim krajevima zato što ih je inat koji sam nosila privukao, ili je rođenje u ovakvim uslovima i na ovakvom mestu uticao na razvoj ovako štetnog programa ponašanja u meni? Možemo o tome razmišljati na ovaj ili onaj način, ono što je sigurno jeste da inat nikom nije doneo ništa dobro osim velikih lekcija, ako smo voljni da ih učimo. Prerastanjem ovakvog modela obezbedićemo sebi zasigurno otvaranje puta više svesti i saznavanja većih istina i mudrosti.

петак, 2. фебруар 2018.

INAT I PRKOS - treći deo

Izražavam neizmernu zahvalnost ovom danu, vođstvu i svim nepovoljnim situacijama koje su se dešavale tokom minulog vremena. Zahvalna i radosna jer znam da je ovo plod moje budnosti i pažnje. Srećana sam što je ovo samo dokaz prisutnosti mog celokupnog bića i bivanja u sadašnjem trenutku. Spoznaje koje se svakodnevno odvijaju proizvod su mog dugogodišnjeg rada na otkrivanju i upoznavanju svoje veličansvenosti. Ponosna sam na sebe jer ovo je žetva svega onog što sam posejala u svojoj novoj svesti. Moj jedinstven uspeh i dar je otkrivanje uzroka svojih patnji i uvida, a put kojim su se razvijale je zaista pravo čudo.
Nisam mogla ni slutiti da će se inat isprepleten sa prkosom tako razviti u mom pogledu i ponašanju da je pretio da ugrozi i moj sadašnji odnos sa partnerom. Moja budnost to nije dozvolila, bila sam krajnje rešena da otkrijem sve uzroke koji ometaju moju sreću danas. Pomoliću se samo da imam dovoljno snage da istrajem u toj nameri. Moj cilj i jeste da osetim slobodu koja jesam, da skinem sa sebe sve iluzije koje prekrivaju istinsku ljubav, prvenstveno sa sobom, a onda i sa drugima.
Probaću da od sada nikom ne dokazujem i ne namećem svoje mišljenje. Kada neko od mene zahteva nešto što je neopravdano ili ponižavajuće, mogu samo mirno odbiti, bez prkosa. Ako naiđem na tvrd orah, nekog ko želi da nametne svoj autoritet, neću se svađati i dokazivati da nije u pravu, namećući svoj ispravniji stav. Prvenstveno se neću bojati, jer moje samopoštovanje ne zavisi od tuđeg stava niti mi ga neko može silom oteti. Moje samopoštovanje neću povezivati sa mišljenjem drugih ljudi. Slobodno ću bez inata i prkosa uraditi ono što smatram da je dobro za mene, bez obzira da li neko viče ili traži nešto od mene što ja ne prihvatam. Ne moram dokazivati istinu o sebi, niti to koliko vredim. Svako ima pravo na svoje postojanje, na svoj izbor i na svoje mišljenje. Mogu to prihvatiti ili ne i tako sačuvati svoje dostojanstvo i svoj integritet.
Muškarce sam doživljavala kao negativan autoritet i to je bio uvek razlog mom prkosu i inatu. Koštalo me je skoro sve životne snage, ali sada smatram da je vreme da povratim sve ono što mi postojanjem pripada. Oslobađam se svake vezanosti od svega lošeg što je iza mene. Opraštam, ne zameram, i bez straha idem napred ka onome što mi je namenjeno. Ja volim sebe. Ja sam u miru i spokoju sa svojim životom punim radosti.