субота, 3. март 2018.

TI SI MOJE VLASNIŠTVO



Postoji priča o jednoj ljudskoj sudbini koja je značajno uticala na mene i moj život. Priča je autentična ali svakako prisutna i u životima mnogih od nas.
Živela je život kao i svi mi, ispunjen nadama i snovima. Kao dete živela je u selu sa starijim bratom i roditeljima. Otac ih je rano napustio poginuvši u drugom svetskom ratu. Ne znam puno detalja iz tog perioda njenog života ali svakako su značajni kao početak kreiranja svih narednih događaja koji su se nizali. Bila je lepa i vredna devojka. Sela su u to vreme bila puna devojaka i mladića. Često su roditelji birali partnere svojoj deci, na sreću ona je sebi sama izabrala. Zaljubila se u momka iz sela i udala. Tako stasala devojka, snažna i puna veština u vođenju domaćinstva, ispostavilo se da nije mogla da ima potomstvo. Nesrećna zbog toga nije ni slutila da će upravo ta nemogućnost ostvarivanja materinstva stati na put njenoj sreći i daljem životu sa čovekom koga voli. Tadašnja razmišljanja bila su takva da kad je žena jalova i ne može da rodi, zameni se drugom. Tako je bilo i u njenom slučaju. Izbačena je ne samo iz kuće, već je morala da ode i iz sela. Volela je svog muža i dan danas ga voli. Taj trenutak označavao je kraj njenog idiličnog života, što je i označavalo prekid niti sa svojom dušom. Nosila je traume gubitka oca, gubitka dece nakon spontanih pobačaja, nakon čega gubi i svoju najveću ljubav. Njen razvoj nije mogao ići uzlaznom putanjom, ona je ostala zarobljena u emotivnom bolu zbog tako velikih gubitaka. Njena svest i njeno biće to nije moglo da podnese. Da bi opstala, verovatno je to duboko potisnula bez mogućnosti da se osvesti. Pošto je ljubav bila obostrana, nakon njegove druge ženidbe, njen sad bivši suprug nastavlja da se viđa sa njom, i pored svoje druge žene. Nekim čudom nakon par godina uspela je da rodi sina. Deca su se rodila i u toj kući zato je ovo rođenje sina moralo da ostane anonimno. Niko nije smeo da rizikuje da se to otkrije zbog, naravno, tadašnjeg raširenog načina razmišljanja da je velika sramota za nju jer je nosila kopile. A drugi razlog je što se on bojao da ne dobije batine od braće svoje druge žene. Ta tajna bila je čuvana skoro petnaest godina dok taj maleni dečak nije bio javno priznat od strane oca, iako njemu otac i nije baš nedostajao.
Ovu priču čula sam nebrojeno mnogo puta ne shvatajući do sad koliko je negativne energije i destruktivnosti nosila. Pre svega, uticaj je bio snažan za to dete koje se rodilo, onda i za sve one koji su sa njom bili povezani, na bilo koji način i ikad. To pritajeno nezadovoljstvo, bol, ljutnja, ogorčenost, neostvarenost bilo je nešto što je tu ženu silno vezalo za njeno jedino izvorište ljubavi i pažnje, a to je njen sin.
Njegovo rođenje bilo je takođe otežano. Imao je obmotanu pupčanu vrpcu oko vrata, zbog čega su doktori rekli da samo jedno može da živi, ili ona ili on. Ona je tada izjavila da ne želi takav život, već da se slaže da oboje žive ili oboje umru. Nekim čudom oboje su preživeli ali su posledice bile velike, iako se nije tako činilo. Nastavili su da žive njeno samoostvarujuće proročanstvo.
I njen i njegov život tekli su tako da je on uvek bio okrenut ka sebi i želeo da prati svoj put i svoj život, a njen je bio takav da je ona bila okrenuta samo ka njemu jer je on bio sve što je ona imala u životu. On je bio njena želja, opsesija, ostvarenje snova, njena ljubav, njena briga, uteha, svetlo i jedina svrha njenog življenja. Uzeti joj njenog sina značilo je njen potpuni slom i gubitak sebe same. On je postao njeno vlasništvo. On je bio zamena i nagrada za sve ono što je izgubila, on je bio njena bit. Ona je ceo svoj život provela žrtvujući sve za njega i njegovu dobrobit, dala je sebe samu ne da bi on živeo, već da bi ona opstala i preživela. On je bio njen izvor života. Pratila ga je svuda, brinula o njemu u strahu da ga ne izgubi. Za nju su njegova ženidba, njegov posao, interesovanja, njegova životna filozofija bili potajni neprijatelji, jer su ga u bilo kom trenutku mogli uzeti iz njenog naručja i iz njenog srca. Naravno, on se oženio i imao decu i posao i svoja interesovanja i svoju životnu filozofiju, ali svoj život nije imao. Sve što je radio i čemu je stremio morao je nerado da usklađuje sa njom. Svoje snove nije ostvario. Poneo je, i dalje nosi, deo njene i deo svoje gorčine neostvarenosti. Morala je da zna gde ide, kada će da se vrati, sa kim se druži, šta on to radi i kako on to razmišlja. Njenoj posesivnosti, brizi i kontroli nije bilo kraja. Decu koju je dobio u tom braku nesvesno je prigrlila i o njima brinula, jer su i ona deo njega, a sve što je deo njega postaje i njeno vlasništvo. Žena koju je oženio nije bila po njenoj meri, možda ni po njegovoj, ko bi to znao. Istina je da su se na kraju razišli.
Ona danas ima 80 godina, nikada se nije ponovo udala niti imala nekog koga bi volela i sa kim bi delila život. U njenom srcu i njenom razmišljanju ni do danas se ništa nije promenilo. Poslednjih desetak godina njen sin ima drugu ženu sa kojom nije venčan ali pokušava da živi ono što je želeo. Na sreću ili ne, ta žena je zadovoljavala neke njene kriterijume, jer je vredna i mogla je da brine o njenom sinu slično kao ona. Ali je i ona trpela ogroman energetski pritisak tako posesivne majke. Njen sin hoće i želi da ostvari odnos i ima zajednicu koja izgleda po njegovoj meri i zamisli ali mu nikako ne uspeva. Njegova deca su nakon raskida sa prvom ženom ostala da žive sa njim i sa svojom bakom, naravno, kako bi i moglo drugačije, pretpostavljate i sami. I niko od njih iz ove priče ne živi svoj život, svoje snove i svoj put istine. To se, samo kada ih pogledate, naizgled čini tako, duboko u njihovim srcima to nije istina. Znam jer te ljude poznajem i te ljude volim. Svako je ranjen, energetski iscrpljen i niko ne uspeva da ostvari svoje istinske potrebe.
Iz ovoga zaključujem i shvatam koliko nismo svesni destruktivnog uticaja našeg negativnog razmišljanja u nekom trenutku. Koliko na nas neko ne samo da može uticati, već nas može oblikovati, upravljati nama, a možda nas čak i ubiti. Ubiti naše istinsko biće, a onda preko nas činiti to i drugima, misleći da uvek čini dobro, razumno i iskreno. Istina vas može kao i mene baš iznenaditi.
Svrha ove priče jeste da pokaže i ukaže na to kakvi sve ishodi i kakve sve ljudske sudbine mogu biti skrojene jednim davnašnjim trenutkom i odlukom u životu samo jedne osobe u porodičnom poretku. Takođe sam je ispričala da bih i ja jasnije uvidela da li takva žena postoji i u meni. Ova priča je uticala na sve ove ljude tokom velikog vremenskog perioda. Mnogi, kao i ova žena, nemaju više vremena da osveste i isprave stavove i razmišljanja koja bi donela neku novu energiju i osveženje njima, njoj samoj a i svima drugima oko njih. Ova žena ih možda nikada nije ni spoznala, a možda nije ni želela da napusti svoj svet u kome je menjala sve oko nje ali ne i sebe samu. Sve vreme gubitkom svoje suštine i preteranom vezanošću za sina, za unuke, misleći pritom da ih sve voli, činila je upravo suprotno. Iscrpljivala ih je mentalno, fizički i energetski jer svoju životnu energiju nije imala. Ona je živela na njihov račun, misleći da zaista živi.
Ono što bih izdvojila jeste to da naše namere, misli, reči i dela utiču na nas same i na sve oko nas. Emotivna bol ove žene, neprihvatanje, neusklađenost, traume, opsednutost, posesivnost, ljubomora, kontrola, neostvarenost, gorčina, požrtvovanost samo su neke od mnoštva programa i negativnih emocija koje joj nisu ništa dobro donele. Time što je odlučila da se na takav način posveti sebi, sinu i drugima mislila je da čini iz najbolje namere i iz čiste ljubavi. Otkrivamo da baš i nije tako i da istina može biti itekao bolna kad to shvatimo.
Znam da je bolno ali je božija milost takva da ne dozvoljava da tako nešto ostane neotkriveno. Dobro je što se na kraju sve što je pogrešno spoznaje. To ujedno predstavlja kraj ali i početak istinske promene. Spoznajom patnje otvarate put isceljivanju vašeg života i stvaranju novog i stvarnog života ispunjenog radošću.
Želela bih ovom prilikom da se iskreno zahvalim ovoj ženi. Njen život mi je poslužio kao putokaz u otkrivanju mnogih zabluda i iskrivljenih uverenja u meni samoj.
Hvala ti, jer si svojim prisustvom i baš takvim uticajem učinila da budem iskrenija prema sebi i da uradim sve šta je potrebno da bih postigla potpuni sklad i mir. Šaljem ti ono što odišem, neka ti posluži kao pomoć uvek kada ti je to potrebno.


OD VERE DO POVERENJA






Tako krhka ume biti naša vera i tako snažna ona ume biti u nama. Za nju se i zbog nje dešavaju sva zla ali i sva svetska čuda. U njeno se ime lome mnoga koplja, gube se glave i vode ratovi. I sve kreće od one naše malene vere u nama samima, zbog koje gledamo, kreiramo i doživljamo svet na raznolike načine. Ona nas podstiče ili na svađu, mržnju i bes ili nas vodi putem ljubavi i slobode. Od semena njenog u nama zavisi koje ćemo plodove brati, da li ćemo jesti gorke plodove ili one slasne svetlošću i ljubavlju negovane.
Od malene vere koja može biti i veličine zrna bibera mogu se planine pomerati, mir i blagostanje širiti ali se može i protiv nas okrenuti, onda kada ne proveravamo kakvo je u nama zrno vere posejano. Ona vera koja nosi ono zlo seme, svejedno koliko je krhka ili snažna, može pokrenuti ljudske mase svetskih razmera i načiniti da se zbog nje, braneći je, fanatično umire.
Svejedno je da li je ona u nama nežna, plašljiva ili čvrsta u svom postojanju, ona nije ono što smo zapravo želeli da postignemo. Zato je ona u svojoj postojanosti labilna i promenljiva, jer nam nije sama po sebi cilj već samo putokaz, smernica i alat. Vera je tu samo da bi nam pokazala kolebljivost njenu i povela nas ka onom važnijem, a to je ka Poverenju.
U večnosti smo zastali, jer smo se predali njenoj zanosnoj moći, nismo još uvek razumeli to suštinsko što nosi.
Vera, bilo da je ona krhka u nama ili snažna poput britkog mača, bilo da je ona popločana dobrim namerama ili je najlepši opojni cvet, bilo da je skovana od čelika samo ili plaha kao srna u snegu. Bez obzira da li nosi seme zla ili dobra ona je tu da nas izvaja, da u nama i među nama poploča put poverenja i dovede do potpune predaje sebi, onom božanskom u sebi. Bez nje, kakva god ona bila, ne bismo mogli, sa njom zasigurno nalazimo put.
Zbog toga vera nije sama po sebi cilj. Iako smo zbog nje stradali, ona nije zbog toga tu. Nije ni tu da bismo bili slepi i potpuno se njoj predali. Iako smo očarani njenom lepotom, ona nije tu da bi nas opila i omamila. Ona je tu da bi nas probudila i osnažila. Ona je tu samo kao vodilja i graditelj našeg poverenja, onog najvažnijeg, u sebe samog. Zato sa njom nije baš lako, krhka je ona, nestalna i promenljiva. To je zapravo i njen cilj da nas vodi, a ne da nas zadržava.
Stoga kada se pojavi i ponudi vođstvo i put, znajte da ona koristi sve puteve, a vi birate koji je za vas najbolji. Stavite je odmah na proveru, onoliko koliko se može. Osetite koje vam plodove nudi. Tek onda slobodno sa njom pođite, gradeći zajedno poverenje do potpune predaje i slobode.

понедељак, 26. фебруар 2018.

PUT PROMENE - GDE JE ZAPELO


Zlatno je pravilo kada nešto želimo promeniti ići korak po korak. Više puta sam imala poražavajuće iskustvo neuspeha kada sam htela nešto da promenim na brzinu i nepromišljeno. Takav način skoro je uvek dovodio do greške, teškoća i još većih problema nakon čega sam odustajala od početne namere. Razbijala sam glavu razmišljajući zašto mi ne uspeva da ostvarim ono što želim. Bila sam uporna, ulagala sam često puno energije, bukvalno sam išla i glavom kroz zid, ali nije išlo. Nekada bi se čak nešto i pokrenulo da bi nakon nekog vremena nestalo i isparilo sve ono što sam na početku imala kao ideju. Dešavalo se da sam u nekim situacijama naizgled i uspevala da napravim promene ali se brzo pokazivalo kao loš korak, odabir ili potez. Na kraju sam uvek bila očajna i obezvoljena. Kada bi prošlo neko vreme, kada bih se oporavila i osećala snažnijom, nastavljala bih uporno da pokušavam ali i da istražujem uzroke tim teškoćama. Nisam imala mnogo uspeha čak ni u tome.
Sećam se tog perioda kada nisam bila dovoljno svesna uzroka i posledica, kada nisam dovoljno rasuđivala i kada sam u takvom stanju donosila odluke čineći neke promene. Činilo se da sam tada lakše dolazila do nekog ličnog interesa, ali to je bio samo privid, iskreno nisam uspevala doći do značajno velikih i zdravih promena. Ono što želim reći jeste da je bilo naizgled nekih pomeranja ali ništa revolucionarno, često sam se okretala u krug misleći da činim neke važne korake koji će me odvesti do željenog cilja. Najčešće je to željeno bilo: da radim posao koji volim, da imam porodicu, sigurnost i podršku, da se bavim sportom, plešem, pevam, da se zdravo hranim, da putujem, da se družim i da, jednostavno, živim svoje snove i svoju svrhu. Sada znam da su to bile namere moje duše i da sam sve vreme zapravo težila samo tome, i to da sam mnogo truda, koraka i vremena uložila da sve to ostvarim. Ali iz nekog meni nepoznatog razloga nije išlo, bar ne onako kako sam želela.
Danas, nakon toliko vremena i rada na sebi, otkrivanja istine o sebi, osvešćivanja, došla sam do značajnih otkrića koja mi pomažu da proniknem u razloge i uzroke koji su sprečavali da ostvarim svoje potajne snove. Možda bi se sve moglo sažeti u nekoliko reči, a one su - Programiranje uma negativnog ega.
U mnogim knjigama nailazila sam na razna objašnjenja o tome šta je to um, negativni ego, od čega je ustvari sastavljno naše celokupno biće zajedno sa fizičkim telom. Naša percepcija je uglavnom fokusirana na naše fizičko telo i naših pet čula, tako da nam ona u mnogome i kreira svakodnevnu stvarnost. Ali ta stvarnost nije uvek istinita jer je često kreirana našim umom negativnog ega i negativnim emocijama. Postoje u teoriji i mnogim duhovnim objašnjenjima tri nivoa našeg uma, koji bi idealno trebali da funkcionišu kao jedna svest ili jedan integrisan i uravnotežen um, a to su: podsvesni, svesni i nadsvesni um. Najveći problem je što su ta tri nivoa uma kod ljudi neuravnotežena i neintegrisana, što znači da su odvojena i da podsvesni, najniži um, kontroliše svesni deo. Ljudi čak i ne znaju da imaju dušu ili viši um koji ih vodi i, najčešće. većina ljudi dopušta da ih vodi podsvesni um i da on upravlja njihovim životima. Kada podsvesni um upravlja našim životima onda negativni ego postaje glavni režiser, tada i naše emocije i želje takođe počnu da usmeravaju, kontrolišu i kreiraju naš život. Ono što je potrebno je: prvo, ovo razumeti a onda se naučiti samomajstorstvu nad podsvesnim umom, pripojiti ga gornjim delovima uma, onda se uskladiti sa dušom, da bi se na kraju svi nivoi uma polako integrisali i stopili u jedan um, vođen našim višim aspektima duše i Bogom.
Ono što vas sigurno zanima, kao što je i mene, jeste odakle dolazi negativni ego? Neki duhovni učitelji govore da Bog nije stvorio negativni ego, već da su ga ljudi stvorili. Razvio se kao rezultat silaska Božijih sinova i kćeri u materiju, boravka u ljudskim telima i zbog preteranog poistovećivanja sa njim. U tom trenutku kada smo pomislili da smo fizičko telo, a ne deca Božija, odnosno kada smo počeli zaboravljati ko smo ustvari, razvio se negativni ego. A esencija negativnog ega je strah, odvojenost i centriranost samo na sebe, što znači da on uvek ima tendeciju da nas drži u pokornosti i zaboravu jer njemu tako odgovara, jer time obezbeđuje svoj opstanak, odnosno osećaj postojanja, moći i kontrole. Samim tim i nama nameće isti osećaj i vrti nas u krug. Radeći za njegovo preživljavanje mislimo, govorimo i činimo sve ono što njemu odgovara odvajajući nas tako od naše prave prirode.
S obzirom na to da je veštački stvoren, kreiran našom percepcijom, onda je i logičan put povratka našoj pravoj prirodi tako što ćemo ukloniti negativni ego, prisetiti se ko smo, integrisati ga sa višim delovima uma i pripojiti sve sa svojom dušom. Slažem se da je ovo lako reći, a toliko teže učiniti, ali to i jeste ustvari naš glavni posao, jer jedino tako možemo nastaviti da činimo ono i onako kako to naše Božansko u nama želi i hoće. Sve dok ne postanemo majstori svog podsvesnog uma, negativnog uma i emotivnog tela bićemo zarobljeni i u opasnosti. Jer podsvesni um koji nema rasuđivanje još uvek ima kontrolu nad velikim delom naše stvarnosti. Zato moramo povratiti svoju ličnu snagu i ne dozvoliti negativnom egu da je koristi i upravlja njome. Naš svesni ili duhovni um mora nadvladati podsvesni um kako bismo stvorili oslobođenje.
Vraćam se sad na početak ovog teksta. Ono što čini najveću i najsnažniju prepreku kada želimo napraviti svesnu promenu je programiranost uma koja je konstruisana tako da uvek obezbeđuje potrebno razmišljanje i našu ličnu snagu za održanje koncepcije negativnog ega, koja u suštini i nije stvarna već je samo plod naše vezanosti za fizičko telo.
Iz ovoga lako zaključujem zašto nisam uspevala da ostvarim sve svoje potrebe duše, upravo što još uvek nisam postala majstor nad svojim podsvesnim umom. Svakodnevno vežbam, meditiram ili sam unutar sebe, posmatram svoje misli, reakcije, sklapam kockice i verujem da polako postajem celovitija i integrisanija sa svojom dušom i samim Bogom. Za razliku od pre mnogo svesnija i uravnoteženija i sve više vremena provodim u besprekorno čistom miru i spokoju, što je meni dovoljan znak da idem pravim putem.
Postoji proces koji svi mi moramo proći da bismo postali majstor ili vladar nad svojim umom negativnog ega, kako bismo ga nadišli i na kraju odstranili. Opisaću vam kako on funkcioniše, jer sam ga delom već prošla i shvatila mnoge zamke koje mi je postavljao na duhovnom putu. Uglavnom sam, s početka teže i sporije a sada mnogo lakše i brže, uspevala da prepoznajem te skrivene radnje kojima me je zarobljavao. Nesvesni i u neznanju svi podlegnemo tom uticaju, bez razlike. Uvek je bio tu kao grabljivac moje lične snage, jer je uspevao da me ubaci lako na svoj tobogan, preko negativnih misli, onda preko moje negativne emotivne reakcije, do potpune blokade čak i mog tela. Uvek je isti put. Prvo krenu misli, onda naša reakcija i na kraju posledica, a ona je uvek blokada, sprečavanje u nameri, strah, konfuzija, depresija, nemoć, bol ili beskrajna lepeza raznih sputavajućih osećaja. Tako je suptilno organizovao programe i uverenja stvorivši ih u svrhu obezbeđenja svog opstanka. Lažni osećaj koji nam nameće je taj da je on jedini istiniti i jedino stvaran. Da nas on štiti i da moramo da uradimo sve ono što nam nameće kako bi nas sačuvao od svega i svačega. Manipuliše nama strahom, brigom i smenjivanjem raspoloženja, praveći od nas žrtve svoje nesvesnosti. Tako izigrava našeg jedinog stvarnog Boga. Ništa dalje od istine, on je samo naša imaginacija i lažni osećaj sebe.
Tako da kad želimo da napravimo onaj važni korak u promeni misli, reči ili dela, otpor koji se javi je od negativnog ega. Otpor je u početku najsnažniji, jer je već obezbedio snagu naših emocija da nas spreči u nameri da spoznamo istinu. Svaka naša promena za njega znači mogućnost da se on otkrije i znanje da to što on govori nije istina. On sve ulaže kako bi nas što duže držao u neznanju. Naša misija je samo jedna u tom trenutku, ne odustajati. To je možda jedan mali iskorak ali je neverovatno važan, ja sam to shvatila. U tom trenutku naš podsvesni um je odvojen od svesti i ne možemo od njega očekivati saradnju. I to je sasvim normalno. Kako možete od nekog ko nema rasuđivanje, svest i ko je odvojen od suštine da očekujete tako nešto?
Ono što je najteže jeste to što on u sebi nosi energiju naših misli, koju sada, kad želimo da uradimo neke stvari svesnije, ne možemo ili imamo teškoće u razmišljanju, rekli bismo, ne da nam se. Shvatite da je to samo iluzija. To nije istina, to je samo trenutno stanje svesti koje će se ubrzo promeniti. Vežbajte da neko vreme samo posmatrate, bez emotivnih reakcija, ne dajte mu više energiju. Stražarenje nad našim umom i mislima je preko potrebna vežba. Kad god misli negativnog ega pokušaju ući u vaš um, odbijte ih, ne dozvolite im da uđe i otruju vas. Vežbajte to neko vreme, biće teško ali ćete, ako ste uporni, primetiti kako će svaki sledeći put otpor u vama jenjavati, postajaće sve slabiji sve dok u jednom trenutku potpuno nestane. Tada ćete sa lakoćom uraditi ono što želite, možda i nećete navaljivati u ispunjenju, ali svakako ćete osetiti lakoću misli i lakoću ispunjenja vaših potreba, bez prisile i drame. Svi naši nezadovoljavajuće oblikovani programi ponašanja su proizašli iz negativnog ega. Da bismo povratili kontrolu nad njim i postali vladar svog života i svog bića, neophodno je pre svega, svakodnevno procenjivati naše sisteme vrednosti i sisteme uverenja, jer mi ustvari ne gledamo kroz naše istinske oči već kroz oči našeg uma. Jednom je Hrist rekao: ne dopustite ni jednoj misli koja nije od Boga da uđe u vaš um. Budite budni za Boga sve vreme.
Sai Baba je takođe izjavio: "Vaš um stvara vezanost ili stvara oslobođenje".
Uravnotežena osoba je nevezana ali je takođe puna razumevanja prema sebi, prema drugima i prema životu.
Pisanjem ove priče pomažem prvo sebi, da još dublje proniknem u namere onih koji pletu mrežu kako bi me sprečili da spoznam suštinsko u meni. Shvatam da sam za pletenje te mreže zajedno sa svima vama odgovorna i ja. Ovom prilikom i ovim činom otkrivam suštinu istine o tome ko smo mi i time raspetljavam ono zamršeno mestu u klupku, zbog čega je sve zapelo. Neka se klupko sa Božijom milošću dalje odmotava, otkrivajući nam sve tajne o našem pravom izvoru i postojanju.



    *Pojam podsvesnog uma i negativnog ega - Svjesni um je um koji rasuđuje, dok je podsvjesni um onaj koji ne-rasuđuje. Nadsvjesni um je sve-znajući um . Sva tri uma su nivoi mentalne aktivnosti. Glavna funkcija podsvesnog uma je da sačuva informaciju. On je skladište i banka sećanja svih naših misli, osećaja, emocija, mašte, uzoraka navika, impulsa i želja. Od trenutka kada smo bili mala deca, programirali su nas naši roditelji, bake i dede, televizija, drugovi, učitelji, sveštenici i šira porodica. Dok smo mala deca svi smo mi žrtve. Pod tim mislim da se um koji rasuđuje kod dece nije dovoljno razvio kako bi mogao razlučiti i zaštititi ih od negativnog programiranja. Kao mala deca bili smo potpuno otvoreni. Naši podsvesni umovi su ispunjeni mentalnim otrovima, pogrešnim razmišljanjem i pogrešnim uverenjima. Kao što i tijelo može biti ispunjeno s fizičkim toksinima zbog loše ishrane, podsvest je ispunjena mentalnim toksinima zbog neprikladnog programiranja i edukacije. Podsvjesni um također možemo označiti kao um navika. On čuva sve naše navike, i pozitivne i negativne. Mnogi ljudi misle kako su navike loše. To nije istina. Mi se želimo rešiti samo loših navika. Idealno želimo težiti stvaranju dobrih navika. Podsvesni um je područje u kojem deluje zakon magnetizma i privlačenja. Podsvesni um kontinuirano privlači i odbija stvari ka nama i od nas s obzirom na to što je programirano u njega. Majstor je netko tko koristi taj zakon za svoju vlastitu svesnu dobrobit. Uzmimo na primer novac i blagostanje. Ako u svom podsvesnom umu imate uverenje kako nikada nećete imati novac, i nećete. Ako, s druge strane, mislite da hoćete, podsvesni um će privući ka vama te prilike i mogućnosti. Što god želite u životu, sve što trebate učiniti je afirmisati ili vizualizirati to u podsvesni um, a podsvjesni um će to privući i ka vama. Podsvesni um liči na tlo. Ako je svesni um vrtlar, vrtlar sadi seme (misli) a tlo podržava kakvo god da je seme posađeno, bilo da je korov ili predivan cvet. Podsvesni um će sačuvati informaciju i slediti naredbe bilo da su naredbe racionalne ili iracionalne. To podsvesni um ne brine, pošto apsolutno nema sposobnost rasuđivanja. Podsvesni um je paradoks. Nema rasuđivanje a opet ima neverovatan broj zadivljujućih sposobnosti i faktora inteligencije. Najbolja metafora kako bi to razumeli je analogija s kompjuterom. Kompjuter je neverovatan deo opreme, ali ga nije briga da li je programiran da reši energetsku krizu ili da stvori nuklearni rat. On ima inteligenciju da obavi oba posla uspešno, ali nema rasuđivanje kako ne bi želeo stvoriti nuklearni rat. Podsvest čini šta god da je programirana da učini, bez obzira šta je to. Dobar primjer je da podsvesni um potpuno upravlja i vodi fizičko telo. Podsvesni um deluje potpuno odvojeno od funkcionisanja svjesnog uma. On radi 24 sata na dan, sedam dana u nedelji, 365 dana u godini, dok spavate i dok ste budni, i nikada se ne umori. On konstantno čini što god da je programiran da čini. Kako radi svjesni um u odnosu na podsvesni um? Ključna funkcija svesnog uma je da je programer kompjutera, zaštitnik i majstor podsvesnog uma. Podsvesni um je predodređen da bude sluga ili servomehanizam svesnog uma. Većina ljudi ne razume te psihološke zakone, pa dopušta da ih vodi njihov podsvesni um. Kada se to dogodi ljudi postaju žrtve i počinju imati velike probleme. Svrha podsvesnog uma nikad nije bila da upravlja vašim životom. Ako mu dopustite on će vas odvesti u zaborav, ne zato što je loš, već zato što nema rasuđivanje. U sebi i sam po sebi on je božanski. Zašto bi dopustili umu koji ne-rasuđuje da upravlja vašim životom? Koliko god to bilo čudno, većina ljudi to čini. Ideal je da svaki put kada misao, osjećaj ili impuls proizađu iz podsvesnog uma, treba ih proveriti ili racionalizovati. Kada se pojavi misao ili osjećaj ili impuls posao je svesnog uma da koristi svoju moć razuma, rasuđivanja i razlučivanja da na kapiji uma proveri tu misao. Ako je misao ili impuls pozitivan i duhovan, propustite ga u svoj um. Ako je negativan, izbacite ga van.
    Pre nego što neko može očistiti negativni ego, mora znati štaje to negativni ego.Mada je samo njegovo čišćenje najmanje shvaćena lekcija na celom duhovnom putu.
Svako ima ego ili ličnost kroz koju duša i duh rade. Ključna ideja doduše je da svaka osoba želi idealno produhoviti svoj ego i ne imati negativni ego. Ključ za savladavanje ove lekcije je da se razume da postoje dva i samo dva načina razmišljnja u svetu ili dve različite filozofije u koje se uklapa celo čovečanstvo nezavisno od duhovnih uverenja. Svaka osoba u Božijem beskrajnom univerzumu razmišlja sa svojim duhovnim, dušom ili Hristovim umom, ili razmišlja sa umom negativnog ega.
U početku, pre stvaranja i nakon stvaranja, nije postojao um negativnog ega. Bog nije stvorio um negativnog ega, već ljudi. Razvio se kao rezultat ulaska Božjih sinova i kćeri u materiju i u fizička ljudska tijela i njihovog preteranog identifikovanja sa njima. U tom trenutku kada su sinovi i kćeri Božje pomislili da su fizička tela a ne sinovi i kćeri Božje koji samo nastanjuju i posećuju fizičko telo je trenutak kada se razvio negativni ego.
U Bibliji se o tome govori kao o priči o Adamu i Evi, o jedenju zabranjenog voća i o zmiji koja je simbol uma negativnog ega ili nižeg identiteta. Tako da postoje dve filozofije, filozofija nižeg indentiteta i filozofija višeg indentiteta. Ako slušate niži vi živite život niže egzistencije, ako slušate filozofiju višeg identiteta, Svetog duha, duše, vi živite životom više egzistencije. Kako bi bili bogoostvareno biće morate pomeriti svoju pažnju sa interpretacija i percdepcije života nižeg identiteta i pratiti i opažati život iz višeg identiteta.

Preuzeto iz knjige: Psihologija duše, dr. Joshua David Stone




четвртак, 15. фебруар 2018.

OGOVARANJE - MRŽNJA - OSUĐIVANJE




Ogovaranje je plod mržnje. To je tanana a krupna bolest, skrivena i podmukla pijavica, koja siše i slabi krv ljubavi. Ogovaranje je licemerstvo ljubavi, uzročnik oskvrnjenja i opterećenja savesti, uništenje čistote. Znaj da se zlopamtljivi i zlobni ljudi prepoznaju i po tome što, obuzeti duhom mržnje, lako i sa uživanjem umanjuju vrednost učenja, delatnosti i vrline svog bližnjeg.(Sveti Jovan Lestvičnik - O ogovaranju)

Šta Biblija govori o ogovaranju?
Hebrejska reč koja se u Starom zavetu prevodi kao "ogovaranje" znači "onaj koji otkriva tajne, onaj koji širi glasine ili prodavac skandala". Ogovarač je osoba koja ima poverljive informcije o ljudima i deli ih sa onima koji nemaju ništa sa tim. Ogovaranje se od deljenja informacija razlikuje po nameri. Ogovaračima je cilj da uzdignu sebe tako što ocrnjuju druge, a sebe predstavljaju kao nekakvu riznicu znanja.

A šta nauka kaže o ogovaranju?
Ogovaranje je jedan od svakodnevnih načina komunikacije, u kojoj na ovaj ili onaj način učestvuje veliki procenat ljudske populacije. Iako je bezvredno, ogovaranje je moćno sredstvo. Kada dve osobe ogovaraju treću, one uz zajedničko istomišljenstvo postaju jače i osećaju se čvršće povezanim. Psihološka istraživanja pokazuju upravo to da je ogovaranje najlakši način da se sa nekim povežete, čak iako su osobe zavađene međusobno, jer postoji zajednički cilj i zajednički neprijatelj. Tako da ako delite negativan stav o nekome ili nečemu, veća je verovatnoća da ćete se vi i vaš sagovornik lakše zbližiti, nego ako nešto zajedno volite.
Kod ogovaranja je najčešće prisutan zajednički neprijatelj, a to je neko kome se stalno lepe negativne, najčešće izmišljene etikete, činjenice se iskrivljuju, naduvavaju, jer u suštini nije važna verodostojnost onog o čemu se priča. Cilj nije analiza, već ocrnjivanje te osobe.

Istorijski gledano ogovaranje je uvek bilo na crnoj listi, a ni danas ljudi koji tračare nisu omiljeni. Međutim, istraživanja dalje pokazuju da savremeni čovek prosečno provede jednu trećinu ukupnog vremena na razgovore koje su neka vrsta ogovaranja. Smatra se da čin ogovaranja nije uvek samo negativan, već može da posluži kao način na koji saznajemo kako drugi ljudi komuniciraju, kako žive, kako su uspeli nešto da urade, pa da iz njihovog iskustva nešto naučimo i pokušamo da izbegnemo njihove greške.
Ogovaranje je svakako izraz nemoći, iako prividno stvara osećaj moći. To je način da pobegnete od realnosti - zavaravate se, jer ne rešavate svoje probleme, već se bavite tuđim životima.

Inspiraciju da istražim malo ovu oblast i izvučem neke definicije i pouke dobila sam od jedne prijateljica koja već dugo vremena nosi ožiljke i puno pati zbog ličnog i porodično ukorenjenog programa ogovaranja. Ovaj tekst sam namenila njoj ali je potreban i svima nama jer nam može pomoći da skinemo teret ovako teških obrazaca, prepoznavajući ih u našem svakodnevnom ponašanju. Obzirom na destruktivnost ovakvog načina ponašanja, što se vidi iz priloženih činjenica, nisam propustila priliku da zavirim i u svoje srce i proverim moguće prisustvo. Prisećala sam se, kako sam kroz život izbegavala situacije koje bi me navele da to činim. U mom frizerskom salonu zaista je dolazilo puno žena, a kažu da su žene uvek bile pokretači tračeva i ogovaranja i da najlakše podležu ovom obrascu. Ali se i sećam kako sam to uspešno izbegavala i unapređivala bih komunikaciju tako što sam nametala neke druge teme u razgovoru. Podsticala sam ih da govore samo o sebi i idejama kako da za ono što ih muči nađu rešenje. Shvatam uz pomoć ovog teksta, da sam uspevala u mom salonu bez napora da sačuvam čistotu svoje duše i čak pomognem drugim osobama da bar u tim trenucima ne podlegnu ogovaranju. Prepoznavanje i unapređenje ovog programa zaista je velika lekcija i poduhvat. Bilo je svakako izazova što se tiče ogovaranja ali i drugih srodnih programa koji su se lako nadovezivali, a to su mržnja i osuđivanje. Vrlo se lako sklizne iz jednog u drugi jer su međusobno povezane. Onaj ko nosi seme mržnje, često je sklon ogovaranju, ili obratno, samim tim se vrlo lako nađe i u osuđivanju nečeg što mu se ne sviđa kod nekog drugog. Iz svega toga se vrlo lako može razviti još i ljutnja, bes i nezadovoljstvo kao propratne emocije koje u potpunosti mogu zatrovati naše biće, pa čak i uništiti dušu. Svako od nas potajno nosi seme ovih destruktivnih obrazaca ponašanja, pitanje je samo kod koga se i u kolikoj meri nešto od toga razvilo kao dominirajuće. Ja bih to umela da kažem - u pitanju je samo stepen ogrezlosti u nekoj destrukciji. Sve smo mi to prihvatili, naučili ili nasledili kao normalne obrasce ponašanja, ali nismo uvek spremni da uvidimo i suočimo se sa rezultatima takvog ponašanja. Još manje smo spremni da ih iskorenimo i posadimo drugačije seme iz kojeg će umesto ogovaranja, mržnje i osuđivanja izrasti razumevanje, analiza, rasuđivanje i ljubav povrh svega toga.

Dodaću još malo mudrosti Jovana Lestvičnika koji kaže: "Dobar baštovan bere samo zrele jagode, a nezrele ne. Pametan i razborit um, isto tako, primećuje samo vrline i samo o njima govori. A bezumni čovek pronalazi samo krivice i nedostatke. Nemoj osuđivati ni onda kada svojim očima vidiš da neko greši, često se i oči varaju".

Samo je jedna stvar gora od ogovaranja - ne biti odgovoran!(Oskar Vajld)


среда, 14. фебруар 2018.

PUT PROMENE



Čije je ovo delo?
Godinama unazad prolazeći svakodnevno ulicama u kraju u kojem živim, posmatrala sam razne rastuće deponije, pokušavajući da proniknem u skrivene namere onih koji ih prave. Svaka kuća u naselju uglavnom ima kontejner, ovih većih ima na glavnoj ulici. I meni je ponekad trebalo da u njihovom nedostatku ponesem kese đubreta do glavnog kontejnera, ali to je moja odgovornost i obaveza, kako prema sebi tako i prema drugima i okolini. Samo je u jednoj od ulica pre nekoliko godine organizovana akcija stanara da se đubre koje je dugo stajalo ispred zgrada očisti. To je bio divan gest ali se ubrzo nakon toga smeće ponovo pojavilo, bukvalno je bilo prosipano pored puta. Naravno, vetar, kiša, sneg su povremeno činili svoje. Vetar je raznosio dalje, kiša je lepila đubre sa zemljom, a sneg je prekrivao čineći mesto čistim i idiličnim.
Sećam se samo koliko je smeća i šuta bilo kada su se gradile okolne zgrade. I znate šta je bilo na kraju gradnje - sve je bilo zatrpano zemljom nedaleko od njih pored ulice. S obzirom da živim dugo u tom kraju, mogla sam primetiti razne razvojne faze i kretanje nečijeg ličnog i kolektivnog smeća. Pitala sam se uvek šta ljude nagoni da bacaju otpatke usput i gde im se prohte, ponekad su to bile i velike kese pune smeća spuštene ili bačene u neko grmlje. Jednom sam i samu sebe zapitala zašto sam tu, zašto ja to posmatram, na šta me ta situacija proziva i šta trebam uraditi povodom toga? Da li ja to trebam čistiti ili nekim svojim postupkom pomoći u podizanju svesti o povezanosti nas i onoga što činimo?
Prvo mi je pala na pamet ideja da uzmem grabulju i sve izbacim na ulicu, da niko ne može prolaziti dok se to ne očisti, da se nekako spotaknu na ono što čine. Posle dugog razmišljanja shvatila sam da to nije mudra ideja. Bez obzira što nisam uspevala naći idealno rešenje, ipak sam se značajno bavila problematikom unutar sebe, jer me je svakodnevno prozivala. Jednom prilikom upoznala sam ženu koja je aktivna u jednoj sadašnjoj stranci i osetila potrebu da sa njom podelim ideje i razmišljanja na tu temu, što je na moju radost bilo odlično. Rekla mi je da slikam sve to i pošaljem joj, a da će ona nešto preduzeti.
Nakon nekoliko dana naišla sam na nestvarni prizor. Čovek je zagnjurivši glavu u već formirano brdo od smeća, čistio i punio džakove. Bio je to radnik iz Gradske čistoće. Neko se čudo dogodilo, prijateljica mi je rekla da ona nije još to prosledila i da se to ne dešava njenom inicijativom. Ne znam kako, ali je đubre u ulici nestalo. Pozdravila sam čoveka koji je čistio, porazgovarala sa njim i zahvalila mu se na tome. Rekao mi je da ga je prethodno neko pozvao i rekao gde da dođe i pokupi sve to, ne znajući ko bi to mogao biti. Možda ga je i sam Bog pozvao.
Ovu priču nisam ispričala da bih likovala i da bih sebe uzdigla i napravila junakom priče, već da bih sa vama podelila svoje unutrašnje uvide. Dugogodišnje susretanje sa smećem podsetilo me je na moj život koji se umnogome sastojao u čišćenju nekog đubreta, svog a bogami i tuđeg. Životne situacije su uvek dolazile tako da su me prozivale stalno na čišćenje. Ne znajući da je najvažnije očistiti sebe iznutra, čistila sam sve ono što je dolazilo spolja. Verujte, upravo sam se zahvalila svojim rukama, milijući ih, na tome koliko su samo toga očistile, oprale, sredile i oribale. Jer to spolja je i dolazilo simbolično oslikavajući moje unutrašnje stanje. Moja svest danas o unutrašnjoj čistoći pomerila je granice o tome šta je zaista važno očistiti i zašto, i dala mi odgovor na naslovno pitanje. Čije je ovo delo?
Ovo je uvek, i samo uvek, delo onih koji ne poznaju sebe, koji ne vole sebe, koji imaju nizak nivo samopoštovanja i koji ne znaju šta je odgovornost i kako je preduzeti za sebe. Jer da to sve imaju znali bi da ono što čine drugima ustvari čine sebi. Verujem da sebi nikada ovako nešto ne bi učinili, zatrpali sebe smećem bez odgovornosti, znanja i svesti o tome šta to može dalje prouzrokovati. Tako da to spolja direktno odražava ono unutar nas, a to unutar nas može biti neosvešćen pogled, radnja ili ponašanje koje prvenstveno truje nas same, a onda i sve one koji žive sa nama. Odgovornost jeste individualna ali je i kolektivna. Pokazivanjem prstom i osuđivanjem nećemo ništa postići. Ali usmeravanje, osvešćivanje uzroka i pronalaženje načina da ljudi razumeju svoje nesvesne radnje može biti veliki korak u podizanju nivoa svesti i rešavanju čak i globalnih problema sličnih ovom. Jer kako je u mikrokosmosu tako je i u makrokosmosu. Radeći tako, ispravljajući i čisteći prvo u nama, u našem malom organizmu, možemo očekivati da će se i ona spoljna promena dogoditi, čak i one velike promene za koje uporno tražimo rešenja. Rešenja su uvek i samo u nama.
Nije dobro a ni lepo da neko drugi stalno čisti za nama ono što je naša odgovornost da čistimo, čak iako za to prima platu. Ako smo to usvojili kao pravilo, sa svešću da neko tamo radi i čisti za nas, onda je ta plata koju dobija zaista nedovoljna za takav posao. A pošto je nemoguće da se na taj način očistiti ono što u nama prebiva kao nečistoća, onda takvi ljudi rade Sizifov posao. Smeća je očigledno sve više oko nas jer je u nama samima sve veći nered. Ovo čudo koje se dogodilo baš sada, pred mojim očima bilo je samo odgovor na moja dugogodišnja pitanja, usmerenje, uvid a ne kao primer za trajno rešenje. Ne znam kako biste se vi osećali ali ja sam osetila neizmerno nepoštovanje i nezahvalnost koju gajimo prema sebi, prema životu i
svim darovima kojima smo darivani.
Ono što vidimo spolja uvek je nastalo izvorno u nama, šta god to bilo. Rekla bih da je pravi put da prvo osvestimo i očistimo gomilu smeća i onog nepotrebnog u nama, da bismo onda mogli pomoći drugima da to isto učine i da bismo na kraju svi uživali u sebi i u međusobnoj ljubavi i čistoti.
Ja sam preuzela svoj deo odgovornosti. Ovo mi je poslužio da još malo preispitam i doteram vrednosti u sebi i, naravno, podelim spoznaje sa vama. Verujem da će svako od vas učiniti isto, jer samo tako možemo pomoći sebi i načiti ovo mesto istinskim rajem.


субота, 10. фебруар 2018.

PUT KA POVERENJU - treći deo

Ovim tekstom ću završiti pisanje ove knjige. To neće biti kraj već samo završetak jedne životne etape. Put ka poverenju doneće neke nove naslove, otkrića i radosti koje ćemo zajedno deliti. Znala sam da u ovoj knjizi neću moći pisati o poverenju, ne zato što ne znam šta bi to moglo biti, već zato što želim sa vama podeliti iskustvo pređenog puta i povratka potpunog poverenja u sebe. Do tada ću opisati još jedan fenomen koji se našao kao prepreka, a to je teorija o gluposti.
Glupost je, po definiciji, ako uopšte i postoji tačna definicija, nedostatak inteligencije, razumevanja, humora ili zdravog razuma. Ona može biti urođena, stečena ili reaktivna, tj., delovati kao odbrambeni mehanizam protiv bola i traume.
Na činjenicu da je glupost zarazna, složila bih se ali samo u tome, da jeste zarazna i da se brzo širi. Ali i za njeno postojanje postoji objašnjenje i lek. Kod mnogih filozofa nailazim na mišljenje da su svemir i glupost večne tvorevine, da je čovečanstvo jedna dugačka hronika gluposti i zločina, dok neko glupost čak naziva obdarenošću za pogrešna shvatanja. Postoji i to da je glupost jedino dovoljno hrabra da se predstavlja kao savršenstvo i da je uplitanje u glupost drugog čoveka uvek bio uzaludan posao.
Nekolicina izdvojenih misli pojedinih filozofa, pesnika, pisaca pokazuje koliko je samo glupost bila i biće svojevrsna inspiracija ljudima i koliko još uvek nismo osvestili zajedničke korene ovom fenomenu ili tvorevini. Ono što je mene nagonilo na istraživanje o gluposti jeste bol koji sam osećala u sebi, kada mi neko kaže da sam glupa ili kada se o drugim ljudima govori da su glupi. Poželela sam da ispratim tu svoju emotivnu reakciju. Prethodna priča svakako više govori o tom negativnom autoritetu i njegovom uticaju na dekonekciju i gubljenje oslonca u sebi i poverenja u sebe. Glavnu ulogu u celoj priči imala je glupost, rekla bih sada nečija prljava namera ili neznanje. Kada ste od malena izloženi destruktivnim rečima koje imaju za cilj da vas omalovaže, ponište, odseku od suštine, vremenom zaista podlegnete toj magiji reči i počnete da se ponašate upravo onako kako ne želite, glupo. Koliko god se trudili da nešto uradite ispravno ili dovoljno dobro da bi vas neko cenio, uvažio i prihvatio, u suštini zapravo voleo takve kakvi jeste, obavezno grešite i bivate glupi i u svojim i u tuđim očima. Za te greške koje su drugom uvek glupe, nezrele, nedovoljno savršene dobijate neku kaznu, koja u vama stvara jedan vir u kome samo tonete, u strahu i bez snage i moći da se spasete. Kada nekome dovoljno dugo govorite da je glup i to uporno potencirate, znajte da ste i sebi i onome kome govorite iskopali nepreglednu jamu u koju zajedno propadate. Kada nekome kažete da je glup, on neće nužno postati pametan, na taj način ćete samo uvećati i svoju i njegovu glupost. Nesvesni negativnog uticaja onoga što izgovaramo, kako izgovaramo, kome i kada, nesvesno i biramo da zajedno ostajemo zarobljeni istom tom nesvesnošću, noseći njeno breme i čisteći je vremenom kroz patnju i osvešćivanje. Onaj ko osuđuje i kažnjava glupost drugoga, gluplji je od onoga kome se glupost imputira. A onaj ko nije spreman da uči i prevaziđe glupost, on je samo tvrdoglav u branjenju pogrešnog razmišljanja, koje može prerasti čak u okoreli fanatizam - branjenje gluposti po svaku cenu. Svakako smo ili na jednoj ili drugoj strani, nesvesni onoga što činimo i posledica koje to donosi, a one su zasigurno uvek u obliku patnje. Jedan poznati češki novinar rekao je da sve besmislice nisu nastale odjednom i da je zato bio potreban razvoj. Tako da to jeste svojevrsna istina, pa je i glupost jedna od besmislica koja se vremenom razvijala. Ostaje pitanje od čega je nastala. Prisutna je kao fenomen u ponašanju i trebalo bi je bolje istražiti da bismo se mogli i kao pojedinac i kao čovečanstvo brže i svesnije razvijati. Mišljenja sam da je glupost samo nedostatak svetlosti, svetlosti kao izvorne informacije. I da je naš najvažniji zadatak spoznati što pre ko smo i zbog čega smo tu. Možda ste baš vi taj koji ostvaruje svoju svrhu učeći druge ljude rasuđivanju i zdavom razumu, a ne onaj ko će stalno osuđivati druge zbog svoje pogrešne obdarenosti iliti gluposti. I bez obzira da li ste je nasledili, stekli ili reagujete zbog traume, baš ta, glupost, koja je toliko prisutna i proširena jeste deo našeg duhovnog puta. Ona je deo našeg Univerzuma i mi smo tu da joj se ne prepustimo i da joj ne služimo niti da se protiv nje borimo. Tu smo da joj utisnemo ono večno što nosimo, istinu, ljubav i svetlost kao informaciju.

PUT KA POVERENJU - drugi deo

Raznoliki su uticaji na čoveka u nameri da se odseče i izgubi oslonac na svoju suštinu. U toj nameri se koriste i sva moguća sredstva manipulacije i svako je podložan tome, bez obzira na pol i uzrast. Rekla bih da to niko ne može izbeći dolaskom u ovu realnost. Samim rođenjem zaboravljamo ko smo, a potom uranjamo u, kako je Nikola Tesla rekao, citiram: "Najveće zlo na planeti su neznanje, glupost i religiozni fanatizam". Možda bismo se mogli zapitati: da li iz ovoga proizilazi potreba za apsolutnom moći koja podrazumeva zloupotrebu, manipulaciju i kontrolu nad ljudskim bićem ili je iz nehumanih potreba za potpunom vladavinom sve zlo i nastalo?
Ako se Ego definiše kao lažni osećaj sebe, za koji verujemo da je ono što mi jesmo, onda je neko ili nešto upravo iskoristilo taj lažni osećaj manipulišući njime do nepojmljivih granica, pletući mrežu iluzija oko nas i tako stvarajući duboko ukorenjen osećaj odvojenosti i laži. Time nas drže na marginama nečovečnosti uporno pokušavajući da oskrnave našu istinsku prirodu i istinu o našem izvornom postojanju. Božanskim bićem je jedino tako moguće manipulisati, ali samo na kratke staze. Božansko u nama ostaje večno kao uporište, bez obzira šta sve prolazimo i preživljamo na ovom svetom za mene putovanju. Iako nam se ponekad čini da smo ostavljeni, sami, odvojeni i prepušteni, to nije istina. To je samo želja onih koji nas drže u pokornosti, da i mi zahvaljujući egu tako osećamo i mislimo. Ego je samo mogućnost i mehanizam za sticanje iskustva svesti o svesti, svesti o sebi i svojoj istini. To što je on ujedno i zloupotrebljen takođe je jedan segment koji moramo upoznati i proći kako bismo na kraju spoznali ko smo mi ustvari.
Svi smo mi na početku puta, jer uvek nanovo otkrivamo život koji jesmo. I svi na tom putovanju uklanjamo smetnje koje nam se nađu. Naša sušinska potreba i jeste ta - upravo ona koja nas uvek spašava - beskonačno otkrivanje suštinske prirode.
Možda vam sve ovo deluje kao previše filozofiranja, ali neka. Budite samo otvorenog uma i pustitite da informacije dođu do vas, bez ikakvog prosuđivanja. Doćiće trenutak kada ćete shvatiti u potpunosti njihovo značenje. A do tada otkrivajte svakodnevno sebe sklanjajući velove iluzija.