недеља, 13. мај 2018.

SVANUĆE - prvi deo

Dugo se provlačio osećaj anksioznosti. Dugo nosim njen teret, ne razumevajući u potpunosti njenu prirodu i način nastajanja.
Današnje magično jutro darovalo me je dubljim i jasnijim pogledom na to suptilno i skriveno stanje unutar mene.
U ranijim periodima svog života anksioznost se ispoljavala smelije ali ovog puta se šunjala tiho i širila se poput infekcije.
Dugo se nas dve preplićemo, sad shvatam da se samo na neko vreme pritajila i povukla naizgled svoje pipke, taman toliko da pomislim kako je konačno iščezla. Međutim istina i ljubav je otkrivaju, obavijaju i obasjavaju. Ljubav ne dozvoljava da išta u vama ostane neotkriveno, uvek je tu da izgoni van na svetlo dana na svetlo naše duše sve ono mračno, jer istina oslobađa.
Posmatram tamu sakupljenih misli i uverenja, udružene formacije, deluju kao vojska neosvešćenih sila koje imaju samo jedno u zadatku, osvojiti parče mog neba i ukrasti sjaj moje duše.
Dobro je. Bila sam budna, možda ne sasvim, ali sam jednim okom uspela da ispratim sva ta čudna komešanja u mom umu.
Ovih dana nakon preseljenja, odluke da ću tu gde jesam sada birati i prigabiti moju sreću sa sobom, da ću smelo, hrabro i odgovorno prihvatiti život pojavili su se oblaci koji su pretili da potope ta jedra na mom brodu satkana od sjanih i bogom danim misli. Oluja koju su nosili nije obećavala ostvarenje divnih zamisli, naprotiv, što sam se više opuštala i predavala vođstvu i svom čistom srcu utoliko je nebo bivalo mračnije. Smenjivale su se sablasne misli i osećanja, praveći nepregledne i visoke talase u mojoj glavi, praveći tragičnu predstavu o mojoj nepostojećoj budućnosti.
Posmatrala sam te preteće slike nadolazećih misli i iskreno zatražila božansku intervenciju. Osećala sam se kao maleno dete izgubljeno u divljini koje je iz sve snage dozivalo svoje roditelje u pomoć.
Da, ja jesam sama, na izled samo, samoća u našoj glavi ume biti zaista relativna, uglavnom isfilovana svim dosadašnjim doživljajima iste ali ne i onim pravim, istinskim. Sama sam u novom stanu, prepuštena sebi, odvojena od sveta, bez posla, bez mnogo volje i snage, bez motiva da bilo šta uradim sada slobodna za samu sebe.
 Izgleda kao da sam izbačena talasom života na obalu pustog ostrva sa nejakim i nejasnim korakom za tako veliku promenu.
Ubrzo sam shavtila da mi je život učinio i doneo baš ono što mi je bilo potrebno iako izgleda tako beznadežno. Nije lako brzo se presabrati, podići, skupiti ono najdragocenije u vama ili bar ono šta je ostalo od vaše lične snage i zakoračiti na posve nepoznato tle. Nepoznato, jer tek sad razumem tajnu tako dugo skrivenu za mene.
U tom trenutku ukazala se samo jedna tačka oslonca, jedna jedina koja je ostala, jedna jedina u meni. Polazna, osnovna i jedinstvena tačka svih nas. Ona koja vraća, povezuje i obnavlja sve poljuljano, prekinuto, izgubljeno, nestabilno i nesigurno. Tačka koja je vremenom izbledela, koju sam izgubila, tačka koja je na mom horizontu  nestala, Tačka oslonca na samu sebe, na božansko u meni.
Tražila sam božansku intervenciju na mnoge teme i pitanja koja su me mučila. Tražila sam jasnoću svojih misli, jasnoću svog daljeg puta i svoje svrhe. Intervenciju za uzrok blokada koje su me sprečavale da realizujem svoje ideje. Intervenciju po pitanju svoje finansijske slobode, poverenja u svoje istinske potrebe i intuiciju. Intervenciju na radost i potpunu povezanost, celovitost i slobodu.
Takođe sam postavila pitanje svom srcu, šta ja iskreno želim da postignem, dobila sam odgovor skoro brzinom svetlosti, da želim da budem srećna sa sobom uvek i u svemu.
Božanska intervencija takođe nije puno kasnila, ona u stvari nikada ne kasni, pitanje je samo naše otvorenosti da je osetimo, vidimo i protumačimo, najbolje moguće za nas. Mada, čini se da je ovo za mene bila najbrža intervencija ikad.
Zora je donela jutro, jutro je donelo sunce i naravno život je izlio sve ono što je trebalo da ugleda svetlo novog dana.
Poruka je glasila ovako: " Potrebno je početi iz početka, moraš se vratiti na početak, na onu polaznu tačku u sebi. Potrebno je prepraviti temelje i izgraditi svoju kuću koja će ovog puta biti stabilna, čvrsta i sigurna, bez straha da će se ikad više zaljuljati ili srušiti. Potrebno je da ojačaš vezu i oslonac u sebi i na sebe, a to znači obnoviti i uspostaviti potpuno poverenje u sebe. To sveto mesto bilo je prekriveno velovima raznih uverenja i iluzija koje si skidala otkrivajući sebe. Sada je došlo vreme da se sasvim posvetiš i fokusiraš na srž a to je da dovršiš i uspostaviš zdrav odnos prema sebi. Uvek ima radova na sebi, ali je važno shvatiti onaj suštinski nedostatak i na njemu raditi, u tvom slučaju je to revitalizacija veze sa samom sobom, a to je temelj tvoje divne kuće koju možeš graditi i koja ti sve vreme nedostaje. Nedostaješ sama sebi ustvari i nedostaje ti ljubav kojoj ćeš dozvoliti da sa poverenjem gradi tvoj dom. Tvoje poverenje će graditi kuću, a kuća će ti davati osećaj poverenja, sigurnosti, zaštite i moći. Gradićete jedno drugo i tako ćeš postati celovita, stabilna, spokojna i puna ljubavi za sebe, za Boga u sebi i za sve druge."

четвртак, 3. мај 2018.

DOBAR DAN

Nedavno sam se doselila u jedno sasvim neobično naselje. Neobično je po mnogo čemu, ali najviše po svom vedrom i smirenom duhu kojim je okružen. Na prvi pogled izgleda nepristupačno i malo neugledno ali to je samo privid i taj prvi pogled koji ne otkriva uvek ono što je suštinski prisutno. Naselje je u izgradnji, nekoliko kvartova je naseljeno ali se ono i dalje širi i gradi i nema naznaka koliko će to biti niti koliko će trajati.
Neobičnim ga čini i to što je izgrađeno na vrhu jednog brda, gledajući iz podnožja se i ne vidi iako je visoko. Čini se tako sakriveno od pogleda nekog običnog sveta, posebno od gradske vreve i gužve. Prolazeći kroz sasvim obično prednaselje nemate nikakve naznake  da ćete ako se samo još malo uspnete doći do prelepe poljane na brdu na kojoj neverovatnom brzinom niču zgrade i domovi za mnoge od nas.
Šetajući jednom prilikom, stazom kroz poljanu koja je inače prečica do urbanijeg dela grada sretoh baku i njenu unuku, i one krenule prirodom da skrate sebi put do željenog cilja. Bez ustezanja rekoh im: "Dobar dan". One s radošću uzvratiše isto. I sa sledećim prolaznikom se isto ponovilo, ozareni svi sa nekom neobjašnjivom lakoćom prođosmo stazom. Nakon tih trenutaka moja sećanja su počela da naviru, sećanja na davno zaboravljene vrednosti, na ono najprirodnije u nama. Sećanja koja su oživela detinjstvo i mladost kada je tako prirodno bilo pozdraviti svako ljudsko biće koje prolazi pored tebe. Savim je normalno i spontano bilo reći, dobar dan. Niko nije razmišlajo niti se bojao obratiti se drugome. Prepoznati u svakom ono dobro u njemu, njegovu dušu, njegovu suštinu i pozdraviti s ljubavlju baš to, božansko u svakome bila je najlepša i najprirodnija stvar.
U danima koji su prolazili nakon preseljenja razmišljala sam šta je to tako magično u njemu čime sam bila privučena? Šta je to u nama što je biralo jedno drugo i zašto sam baš ja odabrana da budem njegov počasni stanovnik?
Ako bih nabrajući sve ove osobine upotrebila kao ogledalo, videla bih upravo odraz sebe. Neobična sam, nepristupačna ali samo na izgled, sakrivena ali opet vidljiva, sa divnim horizontom kada se dospe do mene, prirodna, gradim se i širim u svim dimenzijama, postigla sam izvesne visine u svojoj svesti. Naselje je novo, novi vidici, putevi, zgrade, baš kao i ja iznutra. Na vrhu brda sa mogućnostima da idem i širim se na sve strane.
Da samo vidite kao se sunce ujutru izmigolji iza brda i požuri da se prostre po mom krevetu, budeći me toplim i nežnim zracima. A popodne se ušunja neki nesvakidašnji mir i zauzme sve kutke mog srca i mog novog doma. Ptičice su ovde raspevanije, vazduh je mirisniji i često se poigrava samnom na terasi dok gledam u daljine pokušavajući da ga udahnem sasvim.
Svi kažu da sam to zaslužila iako se ja pomalo nekim čudom čudim verujem im, možda samo nisam još toga svesna, ali ako ja nisam i još uvek ne verujem, ogledalo ipak ne laže. Ovo je samo dokaz da sam privukla ili bila privučena onim što nosim trenutno u sebi.
I dok sećanja još uvek govore, shvatam da sam upravo došla da živim tamo gde ću sve bliže biti sebi, tamo gde ćemo se prepoznavati po svojoj unutraašnjoj lepoti i prirodnim vrednostima. Doselila sam se upravo ovde gde mogu započeti novi život u tišini, gde mogu slobodno biti ono što jesam, iskreno, nevino i čisto dete, ono koje zapravo i nosim u sebi.
Odmah sam rekla sebi, ovde ćeš birati sreću i živeti ono što si kao dete bila, božijom rukom vođena, radošću i ljubavlju ispunjena.
Ovo naizgled neobično naselje, probudilo je u meni suštinu sasvim, sećanja na dete u sebi i slobodu o kojoj je oduvek snilo.
Pa Dobar dan svete, eto prođoh tobom i postadoh ponovo dete.

.

недеља, 8. април 2018.

OD LJUBAVI SE NE ŽIVI






Govorili su mi stalno, od ljubavi se ne živi i da nije ispravno to kako ja razmišljam. Pričali su da mnogo letim i da se trebam spustiti na zemlju. Navodili su mi i primere, kao, ljubav ne može da ti plati stan, kupi hranu, napravi kuću, ona ne može da prehrani decu, zato ti kažu treba posao i plata. Slušala sam ih u neverici tvrdeći da se samo od ljubavi živi, ljuta što oni tako razmišljaju, apsolutno nesvesna naših različitih pogleda. Sećam se samo da je to bila jedina goreća istina u meni, nikom nisam dozvoljavala da mi taj oslonac sruši. Ali polako, kao što se i sva ostala krhka i mlada uverenja ruše, rušili su i moje uverenje da se jedino od ljubavi može živeti. Lagano sam na svojoj koži osećala dejstvo praznoverja, delovanje svoje a i tuđe nepotpune vere.

Znam da sam samo mislila na ljubav, želela ljubav, verovala u ljubav, maštala o njoj. Borila sam se za nju, činila zbog nje, trpela za nju, gorela u njoj i izgarala zbog nje. Znam da mi je ljubav bila sve i da sam bila spremna i ginuti zbog nje. Govorila sam, sve sa njom, sve zbog nje i sve za nju. To je bio moj moto, pokretač i vodilja.
Tuga, bol i sreća su se smenivale i mešale u meni, tada sam samo osećala da mi duša i telo bride, utrnuli od samoće i valova praznine. Dugo već osećam samo bol i shvatila sam da ona nije samo moja, već je bol naša, prastara i gnojiva. Izlazi na sve strane, ustajala, lepljiva i smrdljiva. Sad razumem zašto me bol i tuga prate, sad znam zašto se senkom ogrćem i zašto toliko posrćem. Razumem i to prisustvo krajnosti u meni.
Ta bol je bol duša naših, zaboravljenih i odvojenih od same suštine.
Radost je sasvim na drugoj strani, povezana koncem božije iskre za prateću bol. Ne osećam je često, ali čim je osetim pohitam da je sa nekim podelim. Suze isplačem sama, a radost tako dragocenu delim bez razmišljanja.
Govorili su mi da se od ljubavi ne živi, već od ića, pića i para. Meni je uvek bilo važno da je srce puno, za džepove i nisam mnogo marila. Danas mi i jeste tako, srce je prepuno svega a džepovi su ostali prazni. Da li se to ostvario moj san ili san onih koji verovahu da se od ljubavi ne živi?
Pomešanih osećanja i verovanja uvek će biti, za to više ne marim, shvatila sam da je to uvek bilo tako i da će uvek tako biti.
To što sam danas shvatila meni je najvrednija istina, svetlost meni najdraža, ona koja otkriva i uklanja sve senke minulih vremena i sva prazna verovanja. Zrak sunca koji polako ulazi u sve pore i leči sva skrivena bolna mesta. Na kraju tunela kao što se u pričama govori, svetlo je uvek ono što vas na kraju dočeka.
Ljubav je ono što Ja Jesam. Od sebe zapravo, za sebe i zbog sebe živim. Ono što Ja Jesam hrani ovaj svet i od toga se zapravo živi. Ja jesam Ljubav. Ona će kreirati ono što želi, raditi ono što voli, kupiti ono što treba, živeti sa onim sa kojim hoće. Ono što Ja Jesam je jedina istina, sigurnost i utočište. Ona je ono što voli, što biva i što postoji.
Ljubav je ono što Mi Jesmo, živa esencija iz koje je sve stvoreno. Ona je sam život u nama, bez nje  Univerzum i ne postoji. Ona Jeste Univezum. Postojanje je izvor sve ljubavi, sveg života čijeg sam ja i vi najlepši i najdragoceniji deo.
Sve priče o tome da se samo od ljubavi ne živi i jesu i nisu tačne. Ljubav je sveukupnost, od nje sve stvoreno nastaje i ne postoji nešto što je od nje odvojeno. Iz ljubavi sve potiče, i zrno peska i seme žita. Ljubav živi u svima nama, stvara kroz nas i svoje carstvo Univerzumom širi. Hvala ljubavi.


четвртак, 22. март 2018.

I ZVEZDE PLAČU ZBOG NAS

Zabolela je vest da nas više nema.  Oblaci su prekrili nebo i zasuli pahuljama naš voljeni grad. Vetar jaukom glasine širi, u daljini odjekuje nečiji plač. Osećala sam sve ovo vreme da se oluja sprema i da priroda tuži zbog nas. Sedim kraj prozora zagledana u tragove naših stopa koji se polako gube u poslednjem ovogodišnjem snegu. Pozdravljaju nas ulice stare i okna prozora iz naših domova u kojima smo o ljubavi snili. Mašu nam krošnje koje smo dotakli u prolazu, čuvaće sećanja, kažu, na nedosanjane snove o našoj sreći. Nebeski svod ne sija više sjajem svojih najsjajnijih zvezda. One noćas govore tiše. I zvezde noćas plaču zbog nas jer u našem pogledu ih nema više.

среда, 21. март 2018.

USTVARI

Ja sam ustvari samo tebe tražila. 
Ono što čini čitav moj život je ustvari potraga za tobom, za mojom blizanačkom dušom. Dve polovine jedne esencije koje večno lutaju kako bi se srele i postale nanovo ono jedno što se davno od božanskog srca otkinulo.
Svaki otpali list koji sam gazila, pravio je ustvari put do tebe. Vidim ih kroz maglu sećanja, kako su ruke svakog drveta, baš tamo, baš tako rasporedile mojih stopa trag.
Čula sam šum tvog srca u pesmama šuma kroz koje sam prolazila.
Osluškivala sam vetar jer sam znala da će doneti miris tvoje kose, koji je trebalo da prepoznam onda kada sam te srela. Moji prsti isprepleteni sa pramenom tvoje kose znali su da ljubav je ono što na vrhovima njihovim ostaje. I moja potajna ljubav prema kosi je bila samo još jedan trag koji je trebalo da pratim do tebe.
Svi oni, koji su deo ovog putovanja znali su zašto trebaju biti baš tamo gde su bili i zašto mi nisu dali ono što sam očajno tražila, ostavljali su me, baš zato, jer su znali da ustvari tebe tražim. Hvala im što me nisu hteli, što me nisu zadržali i što me nisu voleli onako kako sam ustvari želela.
Sve priče i pesme o tebi govore  ustvari. U svakom stihu i svakom dahu je i tvoj dah. Znali smo da jedno drugom pripadamo, svejedno gde i na kom smo kraju sveta bili. Svejedno je koje smo puteve prošli i koje smo priče pisali, zaista je bilo svejedno. Ustvari sve su to staze koje smo sami birali i sami krojili jer smo iskrenom i vanvremenskom ljubavlju vođeni. 
Vesnici proleća su tada najavili naš susret ali nismo čuli da su najavili i mogući kraj. Proleće je stiglo, isti mesec i čini mi se i isti onaj tren. Onda su iskre u našim srcima gorele a danas se gase ne našom voljom.
Iskonska ljubav se ustvari nikada ne gasi, ona večito plamti u našem oku u našim zenicama. Znam da sam ustvari samo tebe htela, jer u mom srcu sada niko drugi ne postoji. Mislila sam da je kraj mojim lutanjima kroz ledene noći tada kad sam te našla, kada sam te konačno srela. Sada znam da je to bio samo bljesak naše ljubavi u ovoj tamnoj noći. Nova nas avantura čeka, novi let i novi zaborav na nas. Radost je moja uvek jedna, što znam da ću te opet tražiti i naći isto tako kao sad u jednom neočekivanom vanvremenskom trenutku. Koliko god taj trenutak bio dug, za nas i naše snove uvek će, ustvari, biti prekratak, moja dušo, moj voljeni.
Odlaziš i odlazim, ne tvojom i ne mojom voljom. Ostavljam ti stopa i srca trag da me ponovo možeš naći ako ti zatrebam u nekoj noći na  rubu neke tvoje stvarnosti.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.

субота, 3. март 2018.

TI SI MOJE VLASNIŠTVO



Postoji priča o jednoj ljudskoj sudbini koja je značajno uticala na mene i moj život. Priča je autentična ali svakako prisutna i u životima mnogih od nas.
Živela je život kao i svi mi, ispunjen nadama i snovima. Kao dete živela je u selu sa starijim bratom i roditeljima. Otac ih je rano napustio poginuvši u drugom svetskom ratu. Ne znam puno detalja iz tog perioda njenog života ali svakako su značajni kao početak kreiranja svih narednih događaja koji su se nizali. Bila je lepa i vredna devojka. Sela su u to vreme bila puna devojaka i mladića. Često su roditelji birali partnere svojoj deci, na sreću ona je sebi sama izabrala. Zaljubila se u momka iz sela i udala. Tako stasala devojka, snažna i puna veština u vođenju domaćinstva, ispostavilo se da nije mogla da ima potomstvo. Nesrećna zbog toga nije ni slutila da će upravo ta nemogućnost ostvarivanja materinstva stati na put njenoj sreći i daljem životu sa čovekom koga voli. Tadašnja razmišljanja bila su takva da kad je žena jalova i ne može da rodi, zameni se drugom. Tako je bilo i u njenom slučaju. Izbačena je ne samo iz kuće, već je morala da ode i iz sela. Volela je svog muža i dan danas ga voli. Taj trenutak označavao je kraj njenog idiličnog života, što je i označavalo prekid niti sa svojom dušom. Nosila je traume gubitka oca, gubitka dece nakon spontanih pobačaja, nakon čega gubi i svoju najveću ljubav. Njen razvoj nije mogao ići uzlaznom putanjom, ona je ostala zarobljena u emotivnom bolu zbog tako velikih gubitaka. Njena svest i njeno biće to nije moglo da podnese. Da bi opstala, verovatno je to duboko potisnula bez mogućnosti da se osvesti. Pošto je ljubav bila obostrana, nakon njegove druge ženidbe, njen sad bivši suprug nastavlja da se viđa sa njom, i pored svoje druge žene. Nekim čudom nakon par godina uspela je da rodi sina. Deca su se rodila i u toj kući zato je ovo rođenje sina moralo da ostane anonimno. Niko nije smeo da rizikuje da se to otkrije zbog, naravno, tadašnjeg raširenog načina razmišljanja da je velika sramota za nju jer je nosila kopile. A drugi razlog je što se on bojao da ne dobije batine od braće svoje druge žene. Ta tajna bila je čuvana skoro petnaest godina dok taj maleni dečak nije bio javno priznat od strane oca, iako njemu otac i nije baš nedostajao.
Ovu priču čula sam nebrojeno mnogo puta ne shvatajući do sad koliko je negativne energije i destruktivnosti nosila. Pre svega, uticaj je bio snažan za to dete koje se rodilo, onda i za sve one koji su sa njom bili povezani, na bilo koji način i ikad. To pritajeno nezadovoljstvo, bol, ljutnja, ogorčenost, neostvarenost bilo je nešto što je tu ženu silno vezalo za njeno jedino izvorište ljubavi i pažnje, a to je njen sin.
Njegovo rođenje bilo je takođe otežano. Imao je obmotanu pupčanu vrpcu oko vrata, zbog čega su doktori rekli da samo jedno može da živi, ili ona ili on. Ona je tada izjavila da ne želi takav život, već da se slaže da oboje žive ili oboje umru. Nekim čudom oboje su preživeli ali su posledice bile velike, iako se nije tako činilo. Nastavili su da žive njeno samoostvarujuće proročanstvo.
I njen i njegov život tekli su tako da je on uvek bio okrenut ka sebi i želeo da prati svoj put i svoj život, a njen je bio takav da je ona bila okrenuta samo ka njemu jer je on bio sve što je ona imala u životu. On je bio njena želja, opsesija, ostvarenje snova, njena ljubav, njena briga, uteha, svetlo i jedina svrha njenog življenja. Uzeti joj njenog sina značilo je njen potpuni slom i gubitak sebe same. On je postao njeno vlasništvo. On je bio zamena i nagrada za sve ono što je izgubila, on je bio njena bit. Ona je ceo svoj život provela žrtvujući sve za njega i njegovu dobrobit, dala je sebe samu ne da bi on živeo, već da bi ona opstala i preživela. On je bio njen izvor života. Pratila ga je svuda, brinula o njemu u strahu da ga ne izgubi. Za nju su njegova ženidba, njegov posao, interesovanja, njegova životna filozofija bili potajni neprijatelji, jer su ga u bilo kom trenutku mogli uzeti iz njenog naručja i iz njenog srca. Naravno, on se oženio i imao decu i posao i svoja interesovanja i svoju životnu filozofiju, ali svoj život nije imao. Sve što je radio i čemu je stremio morao je nerado da usklađuje sa njom. Svoje snove nije ostvario. Poneo je, i dalje nosi, deo njene i deo svoje gorčine neostvarenosti. Morala je da zna gde ide, kada će da se vrati, sa kim se druži, šta on to radi i kako on to razmišlja. Njenoj posesivnosti, brizi i kontroli nije bilo kraja. Decu koju je dobio u tom braku nesvesno je prigrlila i o njima brinula, jer su i ona deo njega, a sve što je deo njega postaje i njeno vlasništvo. Žena koju je oženio nije bila po njenoj meri, možda ni po njegovoj, ko bi to znao. Istina je da su se na kraju razišli.
Ona danas ima 80 godina, nikada se nije ponovo udala niti imala nekog koga bi volela i sa kim bi delila život. U njenom srcu i njenom razmišljanju ni do danas se ništa nije promenilo. Poslednjih desetak godina njen sin ima drugu ženu sa kojom nije venčan ali pokušava da živi ono što je želeo. Na sreću ili ne, ta žena je zadovoljavala neke njene kriterijume, jer je vredna i mogla je da brine o njenom sinu slično kao ona. Ali je i ona trpela ogroman energetski pritisak tako posesivne majke. Njen sin hoće i želi da ostvari odnos i ima zajednicu koja izgleda po njegovoj meri i zamisli ali mu nikako ne uspeva. Njegova deca su nakon raskida sa prvom ženom ostala da žive sa njim i sa svojom bakom, naravno, kako bi i moglo drugačije, pretpostavljate i sami. I niko od njih iz ove priče ne živi svoj život, svoje snove i svoj put istine. To se, samo kada ih pogledate, naizgled čini tako, duboko u njihovim srcima to nije istina. Znam jer te ljude poznajem i te ljude volim. Svako je ranjen, energetski iscrpljen i niko ne uspeva da ostvari svoje istinske potrebe.
Iz ovoga zaključujem i shvatam koliko nismo svesni destruktivnog uticaja našeg negativnog razmišljanja u nekom trenutku. Koliko na nas neko ne samo da može uticati, već nas može oblikovati, upravljati nama, a možda nas čak i ubiti. Ubiti naše istinsko biće, a onda preko nas činiti to i drugima, misleći da uvek čini dobro, razumno i iskreno. Istina vas može kao i mene baš iznenaditi.
Svrha ove priče jeste da pokaže i ukaže na to kakvi sve ishodi i kakve sve ljudske sudbine mogu biti skrojene jednim davnašnjim trenutkom i odlukom u životu samo jedne osobe u porodičnom poretku. Takođe sam je ispričala da bih i ja jasnije uvidela da li takva žena postoji i u meni. Ova priča je uticala na sve ove ljude tokom velikog vremenskog perioda. Mnogi, kao i ova žena, nemaju više vremena da osveste i isprave stavove i razmišljanja koja bi donela neku novu energiju i osveženje njima, njoj samoj a i svima drugima oko njih. Ova žena ih možda nikada nije ni spoznala, a možda nije ni želela da napusti svoj svet u kome je menjala sve oko nje ali ne i sebe samu. Sve vreme gubitkom svoje suštine i preteranom vezanošću za sina, za unuke, misleći pritom da ih sve voli, činila je upravo suprotno. Iscrpljivala ih je mentalno, fizički i energetski jer svoju životnu energiju nije imala. Ona je živela na njihov račun, misleći da zaista živi.
Ono što bih izdvojila jeste to da naše namere, misli, reči i dela utiču na nas same i na sve oko nas. Emotivna bol ove žene, neprihvatanje, neusklađenost, traume, opsednutost, posesivnost, ljubomora, kontrola, neostvarenost, gorčina, požrtvovanost samo su neke od mnoštva programa i negativnih emocija koje joj nisu ništa dobro donele. Time što je odlučila da se na takav način posveti sebi, sinu i drugima mislila je da čini iz najbolje namere i iz čiste ljubavi. Otkrivamo da baš i nije tako i da istina može biti itekao bolna kad to shvatimo.
Znam da je bolno ali je božija milost takva da ne dozvoljava da tako nešto ostane neotkriveno. Dobro je što se na kraju sve što je pogrešno spoznaje. To ujedno predstavlja kraj ali i početak istinske promene. Spoznajom patnje otvarate put isceljivanju vašeg života i stvaranju novog i stvarnog života ispunjenog radošću.
Želela bih ovom prilikom da se iskreno zahvalim ovoj ženi. Njen život mi je poslužio kao putokaz u otkrivanju mnogih zabluda i iskrivljenih uverenja u meni samoj.
Hvala ti, jer si svojim prisustvom i baš takvim uticajem učinila da budem iskrenija prema sebi i da uradim sve šta je potrebno da bih postigla potpuni sklad i mir. Šaljem ti ono što odišem, neka ti posluži kao pomoć uvek kada ti je to potrebno.


OD VERE DO POVERENJA






Tako krhka ume biti naša vera i tako snažna ona ume biti u nama. Za nju se i zbog nje dešavaju sva zla ali i sva svetska čuda. U njeno se ime lome mnoga koplja, gube se glave i vode ratovi. I sve kreće od one naše malene vere u nama samima, zbog koje gledamo, kreiramo i doživljamo svet na raznolike načine. Ona nas podstiče ili na svađu, mržnju i bes ili nas vodi putem ljubavi i slobode. Od semena njenog u nama zavisi koje ćemo plodove brati, da li ćemo jesti gorke plodove ili one slasne svetlošću i ljubavlju negovane.
Od malene vere koja može biti i veličine zrna bibera mogu se planine pomerati, mir i blagostanje širiti ali se može i protiv nas okrenuti, onda kada ne proveravamo kakvo je u nama zrno vere posejano. Ona vera koja nosi ono zlo seme, svejedno koliko je krhka ili snažna, može pokrenuti ljudske mase svetskih razmera i načiniti da se zbog nje, braneći je, fanatično umire.
Svejedno je da li je ona u nama nežna, plašljiva ili čvrsta u svom postojanju, ona nije ono što smo zapravo želeli da postignemo. Zato je ona u svojoj postojanosti labilna i promenljiva, jer nam nije sama po sebi cilj već samo putokaz, smernica i alat. Vera je tu samo da bi nam pokazala kolebljivost njenu i povela nas ka onom važnijem, a to je ka Poverenju.
U večnosti smo zastali, jer smo se predali njenoj zanosnoj moći, nismo još uvek razumeli to suštinsko što nosi.
Vera, bilo da je ona krhka u nama ili snažna poput britkog mača, bilo da je ona popločana dobrim namerama ili je najlepši opojni cvet, bilo da je skovana od čelika samo ili plaha kao srna u snegu. Bez obzira da li nosi seme zla ili dobra ona je tu da nas izvaja, da u nama i među nama poploča put poverenja i dovede do potpune predaje sebi, onom božanskom u sebi. Bez nje, kakva god ona bila, ne bismo mogli, sa njom zasigurno nalazimo put.
Zbog toga vera nije sama po sebi cilj. Iako smo zbog nje stradali, ona nije zbog toga tu. Nije ni tu da bismo bili slepi i potpuno se njoj predali. Iako smo očarani njenom lepotom, ona nije tu da bi nas opila i omamila. Ona je tu da bi nas probudila i osnažila. Ona je tu samo kao vodilja i graditelj našeg poverenja, onog najvažnijeg, u sebe samog. Zato sa njom nije baš lako, krhka je ona, nestalna i promenljiva. To je zapravo i njen cilj da nas vodi, a ne da nas zadržava.
Stoga kada se pojavi i ponudi vođstvo i put, znajte da ona koristi sve puteve, a vi birate koji je za vas najbolji. Stavite je odmah na proveru, onoliko koliko se može. Osetite koje vam plodove nudi. Tek onda slobodno sa njom pođite, gradeći zajedno poverenje do potpune predaje i slobode.