понедељак, 14. мај 2018.

ZVONEĆI ODGOVOR

Iskreno sam pomislila da me je Bog ostavio, napustio, zaboravio. Dozivala sam neprekidno i tražila odgovore. Pitala sam, zašto, šta nedostaje, šta još trebam saznati, zbog čega ponovo patim i zašto ne osećam sebe i tebe Bože i zašto ne dobijam meni tako važne odgovore?
Suze su tekle same dok sam neutešno čekala neki znak. Nekoliko dana se osećam čudno, anksiozno, sa glavom prepunom crnih zloslutnih misli koje bole i povređuju, sa teretom na plećima, stanje kada se osećate ne baš svoji. Neočekivano se sve pojavilo i sručilo na mene. Naučena da sve posmatram, krenula sam sa svim alatima samopomoći, čak sam upotrebila i neke nove poglede i načine koje sam nedavno usvojila. Sve je to davalao rezultate ali bih u novom talasu ponovo bila potopljena i nanovo koristila sve što znam i pronalazila iznova neke nove majstorije i tajne recepte. Naravno na određeno vreme se sve smirivalo ali se opet vraćalo. Razmišljala sam o potencijalnom uzroku, posmatrajući sve te sadržaje misli, emocije i skrivene namere tog suptilnog uticaja na moj um i telo. Vrtela sam se u krug ne uspevajući da proniknem dublje.
Meditirala sam, šetala u prirodi, opuštala se, znajući prirodu misli nisam se poistovećivala sa njima i sa emocijama, govorila sebi da je sve prolazno i da će proći, bivala sam više u sadašnjem trenutku otvorena za sva iskustva u ne opiranju, znatiželji i  saosećanju prema sebi i bez straha od straha koji sam osećala.
Sve je to je izgledalo kao izvesno mučenje mog celokupnog bića, kao da nešto ili neko ima prava da me kinji, muči i rastrže mentalno, emotivno i fizički, ne ostavljajući prostor za suštinske odgovore i razloge.
Htela sam da povežem sve to sa situacijama koje su mi se tih dana pojavile. Zanimljivo je bilo a povezaću vam kasnije da su te situacije bile karakteristične po jednoj stvari, obe koliko ih je bilo su od mene tražile konkretne odgovore na neočekivana pitanja i zahteve. Delovalo je kao na ispitu. Zbunjena neočekivanim, rešila sam situaciju ali čini mi se ne dovoljno na autentičan način. Situacije su tražile moj pristanak na nešto na šta ne bih nikada pristala, ali me je zbunjivalo zašto sam baš ja bila u toj situaciji, jer ništa nije slučajno. Razmišljala sam još neko vreme ali sam odustala da dalje detektujem smisao, sve dok nisam potražila pomoc u vezi već opisanog stanja u kojem sam bila nekoliko proteklih dana.
Nakon jedne bioenergetske terapije i reke prolivenih suza, spontano sam ispričala priču o tome šta mi se dogodilo, o dekici koji mi se udvarao nudeći diskreciju i novčanu nadoknadu, koju je nastavio da nudi i nakon odbijanja. Primetila sam, posmatrajući sebe sve vreme, da sam bila zatečena i zbunjena pa su samim tim i moji odgovori bili nekako sramežljivi, odbila sam ga ali na način da ga ne povredim, zamislite. Bila sam nekako mlaka dok sam sebe pokušavala da zaštitim. U toku razgovora sa terapeutom o svemu tome, probudila me je jedna rečenica koja je u sebi nosila važnu reč, nakon koje je značajno zazvonilo u mojoj glavi.
Nakon toliko suza i hrpe pitanja, dobila sam zvoneći odgovor.
Jedna jedina reč je bila potrebna da otvori rajska vrata i vrati mom svetu sve boje i podari dublji smisao. Izgleda da i pored toliko traženja pre zore ne može svanuti. Učenje lekcija, nivelisanje karme je sve što se mora preći, jednostavno mora, nakon toga stižu odgovori koji u tom trenutku kada se otvaraju postaju najvažnije esencije vašeg života.
Glavni sastojak naše celovitosti je autentična božanska moć, a reč koja je zvonila je bila nemoć.
Nemoć je bila centralna tačka koju nisam dovoljno osvestila i koja je uvek izmicala punom pogledu moje više svesti. Dok ne izgradite pravu moć, mnogi će doći da vas osujete u tome, mnogi će vas koristiti i upotrebljavati za svoje prljave i niske ciljeve. Mnogi će vas trošiti, energetski ispijati, pritiskati, jer njima nije u cilju da vi ojačate i izgradite se, već da ostanete tako nemoćni, laka meta i bogata trepeza. Bez moći da se oduprete na pravi način,niko vas neće ni poštovati, bićete lakoverni i nasedati na sve podle prevare i igre "moćnih". Bez nje ćete uvek delovati nepotpuno, nesigurno, kolebljivo, neodlučno, nemoćno, mlako, prepolovljeno, skučeno, zabrinuto,preosetljivo, uplašeno. Mogu ja ovako u nedogled, spisak je podugačak, razumećete i sa ovoliko, bar oni koji će se prepoznati.
A sad da se vratim na Boga za kog sam mislila da me je ostavio. Bog je sve ovo dozvoljavao na neki način, jer on ipak vidi bolje i kaže da zna u svakom času koliko nam je i na glavi dlaka, pa tako razume i suštinsko u svemu i smisleno vodi i upravlja svim životnim procesima.Vodi ih tako da ništa u vama ne ostane ne osvetljeno i ne rasčišćeno. Sve se mora očistiti i namiriti da bi mu se čisti vratili, poučeni tako velikim spoznajama, shvatajući da kad odaberemo ponovo  ljubav, to bude zaista iskreno i zauvek i bez ostatka.
Duboko u sebi sam verovala da me nikada nije ostavio ali je moj otpor prema bolu i patnji bio dominatniji sve vreme pa nisam mogla da osetim sigurnost i ljubav koja me je sve vreme vodila. Bog nam je podario sve šta nam je potrebno, moć ljubavi, razmišljanja, volje, mašte, planiranja, govora, molitve i stvaranja. U stanju smo da razumom protumačimo sve što osećamo i opažamo. Pitanje je samo da li mi te podarene moći uvek mudro koristimo. Njegova ljubav prema nama je bezgarnična utoliko što nam je podario najveću moć, koju kaže ni anđeli nemaju, već samo čovek, a to je moć izbora.
Shvatm sada da sam ja kao i mnogi od vas nemarom i ne znanjem zloupotrebili moći koje su nam date i ko zna možda ih nismo ni upotrebili kako valja pa su nam životi sada takvi kakvi jesu.
Ono što sam lično iskusila je da bez te autentične, izvorne božanske moći, koja je direktno povezana sa ljubalju prema sebi, sa samopoštovanjem sa samopouzdanjem ne možemo nigde daleko stići a ni postići. Sve dok to ne shvatimo i ne izgradimo naše moćno utočište prolazićemo teške lekcije žrtve i nemoći. I niko nas neće tako voleti i štititi kao što možemo sami sebe ali samo onda kad se centriramo u jezgro naše božanske moći. Beskrajno zahvalna i presrećna na ovako predivnoj podršci i vođstvu.

недеља, 13. мај 2018.

SVANUĆE - drugi deo

Sve vreme sam osećala nesigurnost i strah za svoju egzistenciju. Osećala sam da nemam snage, samopouzdanja i vere u sebe. Anksioznost je bila samo rezultat mog straha za sebe i budućnost, straha da preuzmem odgovornost za sebe i sve ono što mi život šalje.
Meni je život u ovom trenutku oduzeo sve. Sve oslonce koje sam naizgled imala i grčevito ih se držala. Mogla sam videti sve te podštapalice kroz citav život, posebno one u vidu partnera. Sada sam naizgled ostala bez svega, prijatelja, dece, posla, novca, partnera, nade, volje, motiva da nešto uradim za sebe ili je ostalo nešto malo motiva, taman toliko svetla da bi mogla videti sve ovo o čemu vam pišem. Svi su oni bili tu u blizimi, ali je svako od njih imao svoje snove i svoje tekuće živote. Nisu mogli biti uz mene onoliko koliko je to meni bilo potrebno. Mada sam se i ja svesno udaljavala, svesna svojih emotivnih reakcija i dubokih talasanja.
Strah i sve nevolje su proisticali iz ne znanja i neukosti kako da se u potpunosti oslonim na sebe. Imala sam ja izgrađeno samopuzdanje kroz svoj život,i postojali su periodi kada sam osećala tu predivnu povezanost a sobom ali sam pravila greške što sam brzo prebacivala fokus sa sebe na druge ljude i ne toliko važne potrebe, rekla bih lažne potrebe. Takođe nisam ostajala verna sebi, svojim istinskim potrebama, stavovima, ljubavi prema sebi, već bi me tuđe potrebe, želje, vrludavi um odvlačio polako sa tog važnog i jedinstvenog odnosa. Uvek se neko ili nešto umelo naći između mene i mene, između duše i tela, između tela i uma, između uma duha i duše. Naravno ja sam ta koja je to dozvolila da se dogodi, svojom nesvesnošću u prošlosti. Ima mnogo još razloga uticaja i uzroka, o tome sam pisala više u predhodnoj knjizi( Kad duša progovori), ali svejedno konačno sam osvestila suštinu i važnost tog svetog odnosa i svega onoga šta se može dogoditi da nam taj isti najvažniji odnos u životu  prekine ili zaseni.
Navešću vam ukratko šta je  još uvek bilo prisutno i ometalo dublji odnos sa samom sobom.
Prevelika vezanost za partnera, odnosno potreba da imam nekog ko će da brine o meni, da mi pruži zaštitu i sigurnost je ukazivala na strah od samoće i nedostatak odgovornosti prema sebi, što je dalje ukazivalo na nemanje svesti o sebi i zdravog odnosa prema sebi. Nemanje posla ni finansija je takođe pokazatelj da je nešto loše postavljeno u temelju u bazi mog života i odnosa, što je strah za egzistenciju i pokazivao, što opet ukazuje na poremećaj odnosa prema sebi a samim tim i preteran oslonac na druge je bio sasvim logičan izbor. Strah od života direktno je rezonovao sa svim ostalim strahovima jer su bili povezani, a prikrivena anksioznost je bila tu kao pokazatelj generalnog straha za svoju budućnost. Ona je samo kulminacija svih mojih razmišljanja i precepcija, svih mojih ne znanja i iskustava. Ono što je sada najvažnije za mene je, šta ću uraditi po tom pitanju, bez previše analiziranja.
Anksioznost je stanje koje vam pokazuje koliko je vaš um u strahu i obuzet budućnošću, a depresija je stanje koje vam pokazuje koliko je vaš um u strahu i obuzet prošlošću.
Ono što sam shvatila da trebam konketno uraditi je fokusirati se uvek na sadašnji trenutak i fokusirati se na ono što je moje rešenje i raditi na tome.
I tako prateći znakove i tragove Božanske intervencije dođoh do tačke oslonca koja je zbog svoje klimavosti pretila da naruši moje zdravlje i moj sveti odnos sa sobom. Mada je upravo samo ta klimavost jedina mogla ukazati na to sveto mesto koje je trebalo obnoviti i popraviti.
Srećna i beskarajno zahvalna na svakom čudu i na svakoj intervenciji, najviše na na tome što otkrivam polako najveće čudo na svetu a to sam ja. Otkrivam pogrešne ideje kojima sam bila vođena, otkrivam svoje blagodeti i blagoslove, svoju veličanstvenost i jedinstvenost. Otkrivam značaj tog najsvetijeg odnosa bez kojeg u život ne možemo ići. Bez sebe , osećaja sebe i unutrašnjeg oslonca ne možemo ostvariti ni svoju svrhu niti sa drugim u ljubavi biti.
Neizmerno sam zahvalna na ovom životu u tišini jer mi otkriva bogatstvo uvida i načina kako sa sobom izvorno biti.

SVANUĆE - prvi deo

Dugo se provlačio osećaj anksioznosti. Dugo nosim njen teret, ne razumevajući u potpunosti njenu prirodu i način nastajanja.
Današnje magično jutro darovalo me je dubljim i jasnijim pogledom na to suptilno i skriveno stanje unutar mene.
U ranijim periodima svog života anksioznost se ispoljavala smelije ali ovog puta se šunjala tiho i širila se poput infekcije.
Dugo se nas dve preplićemo, sad shvatam da se samo na neko vreme pritajila i povukla naizgled svoje pipke, taman toliko da pomislim kako je konačno iščezla. Međutim istina i ljubav je otkrivaju, obavijaju i obasjavaju. Ljubav ne dozvoljava da išta u vama ostane neotkriveno, uvek je tu da izgoni van na svetlo dana na svetlo naše duše sve ono mračno, jer istina oslobađa.
Posmatram tamu sakupljenih misli i uverenja, udružene formacije, deluju kao vojska neosvešćenih sila koje imaju samo jedno u zadatku, osvojiti parče mog neba i ukrasti sjaj moje duše.
Dobro je. Bila sam budna, možda ne sasvim, ali sam jednim okom uspela da ispratim sva ta čudna komešanja u mom umu.
Ovih dana nakon preseljenja, odluke da ću tu gde jesam sada birati i prigabiti moju sreću sa sobom, da ću smelo, hrabro i odgovorno prihvatiti život pojavili su se oblaci koji su pretili da potope ta jedra na mom brodu satkana od sjanih i bogom danim misli. Oluja koju su nosili nije obećavala ostvarenje divnih zamisli, naprotiv, što sam se više opuštala i predavala vođstvu i svom čistom srcu utoliko je nebo bivalo mračnije. Smenjivale su se sablasne misli i osećanja, praveći nepregledne i visoke talase u mojoj glavi, praveći tragičnu predstavu o mojoj nepostojećoj budućnosti.
Posmatrala sam te preteće slike nadolazećih misli i iskreno zatražila božansku intervenciju. Osećala sam se kao maleno dete izgubljeno u divljini koje je iz sve snage dozivalo svoje roditelje u pomoć.
Da, ja jesam sama, na izled samo, samoća u našoj glavi ume biti zaista relativna, uglavnom isfilovana svim dosadašnjim doživljajima iste ali ne i onim pravim, istinskim. Sama sam u novom stanu, prepuštena sebi, odvojena od sveta, bez posla, bez mnogo volje i snage, bez motiva da bilo šta uradim sada slobodna za samu sebe.
 Izgleda kao da sam izbačena talasom života na obalu pustog ostrva sa nejakim i nejasnim korakom za tako veliku promenu.
Ubrzo sam shavtila da mi je život učinio i doneo baš ono što mi je bilo potrebno iako izgleda tako beznadežno. Nije lako brzo se presabrati, podići, skupiti ono najdragocenije u vama ili bar ono šta je ostalo od vaše lične snage i zakoračiti na posve nepoznato tle. Nepoznato, jer tek sad razumem tajnu tako dugo skrivenu za mene.
U tom trenutku ukazala se samo jedna tačka oslonca, jedna jedina koja je ostala, jedna jedina u meni. Polazna, osnovna i jedinstvena tačka svih nas. Ona koja vraća, povezuje i obnavlja sve poljuljano, prekinuto, izgubljeno, nestabilno i nesigurno. Tačka koja je vremenom izbledela, koju sam izgubila, tačka koja je na mom horizontu  nestala, Tačka oslonca na samu sebe, na božansko u meni.
Tražila sam božansku intervenciju na mnoge teme i pitanja koja su me mučila. Tražila sam jasnoću svojih misli, jasnoću svog daljeg puta i svoje svrhe. Intervenciju za uzrok blokada koje su me sprečavale da realizujem svoje ideje. Intervenciju po pitanju svoje finansijske slobode, poverenja u svoje istinske potrebe i intuiciju. Intervenciju na radost i potpunu povezanost, celovitost i slobodu.
Takođe sam postavila pitanje svom srcu, šta ja iskreno želim da postignem, dobila sam odgovor skoro brzinom svetlosti, da želim da budem srećna sa sobom uvek i u svemu.
Božanska intervencija takođe nije puno kasnila, ona u stvari nikada ne kasni, pitanje je samo naše otvorenosti da je osetimo, vidimo i protumačimo, najbolje moguće za nas. Mada, čini se da je ovo za mene bila najbrža intervencija ikad.
Zora je donela jutro, jutro je donelo sunce i naravno život je izlio sve ono što je trebalo da ugleda svetlo novog dana.
Poruka je glasila ovako: " Potrebno je početi iz početka, moraš se vratiti na početak, na onu polaznu tačku u sebi. Potrebno je prepraviti temelje i izgraditi svoju kuću koja će ovog puta biti stabilna, čvrsta i sigurna, bez straha da će se ikad više zaljuljati ili srušiti. Potrebno je da ojačaš vezu i oslonac u sebi i na sebe, a to znači obnoviti i uspostaviti potpuno poverenje u sebe. To sveto mesto bilo je prekriveno velovima raznih uverenja i iluzija koje si skidala otkrivajući sebe. Sada je došlo vreme da se sasvim posvetiš i fokusiraš na srž a to je da dovršiš i uspostaviš zdrav odnos prema sebi. Uvek ima radova na sebi, ali je važno shvatiti onaj suštinski nedostatak i na njemu raditi, u tvom slučaju je to revitalizacija veze sa samom sobom, a to je temelj tvoje divne kuće koju možeš graditi i koja ti sve vreme nedostaje. Nedostaješ sama sebi ustvari i nedostaje ti ljubav kojoj ćeš dozvoliti da sa poverenjem gradi tvoj dom. Tvoje poverenje će graditi kuću, a kuća će ti davati osećaj poverenja, sigurnosti, zaštite i moći. Gradićete jedno drugo i tako ćeš postati celovita, stabilna, spokojna i puna ljubavi za sebe, za Boga u sebi i za sve druge."

четвртак, 3. мај 2018.

DOBAR DAN

Nedavno sam se doselila u jedno sasvim neobično naselje. Neobično je po mnogo čemu, ali najviše po svom vedrom i smirenom duhu kojim je okružen. Na prvi pogled izgleda nepristupačno i malo neugledno ali to je samo privid i taj prvi pogled koji ne otkriva uvek ono što je suštinski prisutno. Naselje je u izgradnji, nekoliko kvartova je naseljeno ali se ono i dalje širi i gradi i nema naznaka koliko će to biti niti koliko će trajati.
Neobičnim ga čini i to što je izgrađeno na vrhu jednog brda, gledajući iz podnožja se i ne vidi iako je visoko. Čini se tako sakriveno od pogleda nekog običnog sveta, posebno od gradske vreve i gužve. Prolazeći kroz sasvim obično prednaselje nemate nikakve naznake  da ćete ako se samo još malo uspnete doći do prelepe poljane na brdu na kojoj neverovatnom brzinom niču zgrade i domovi za mnoge od nas.
Šetajući jednom prilikom, stazom kroz poljanu koja je inače prečica do urbanijeg dela grada sretoh baku i njenu unuku, i one krenule prirodom da skrate sebi put do željenog cilja. Bez ustezanja rekoh im: "Dobar dan". One s radošću uzvratiše isto. I sa sledećim prolaznikom se isto ponovilo, ozareni svi sa nekom neobjašnjivom lakoćom prođosmo stazom. Nakon tih trenutaka moja sećanja su počela da naviru, sećanja na davno zaboravljene vrednosti, na ono najprirodnije u nama. Sećanja koja su oživela detinjstvo i mladost kada je tako prirodno bilo pozdraviti svako ljudsko biće koje prolazi pored tebe. Savim je normalno i spontano bilo reći, dobar dan. Niko nije razmišlajo niti se bojao obratiti se drugome. Prepoznati u svakom ono dobro u njemu, njegovu dušu, njegovu suštinu i pozdraviti s ljubavlju baš to, božansko u svakome bila je najlepša i najprirodnija stvar.
U danima koji su prolazili nakon preseljenja razmišljala sam šta je to tako magično u njemu čime sam bila privučena? Šta je to u nama što je biralo jedno drugo i zašto sam baš ja odabrana da budem njegov počasni stanovnik?
Ako bih nabrajući sve ove osobine upotrebila kao ogledalo, videla bih upravo odraz sebe. Neobična sam, nepristupačna ali samo na izgled, sakrivena ali opet vidljiva, sa divnim horizontom kada se dospe do mene, prirodna, gradim se i širim u svim dimenzijama, postigla sam izvesne visine u svojoj svesti. Naselje je novo, novi vidici, putevi, zgrade, baš kao i ja iznutra. Na vrhu brda sa mogućnostima da idem i širim se na sve strane.
Da samo vidite kao se sunce ujutru izmigolji iza brda i požuri da se prostre po mom krevetu, budeći me toplim i nežnim zracima. A popodne se ušunja neki nesvakidašnji mir i zauzme sve kutke mog srca i mog novog doma. Ptičice su ovde raspevanije, vazduh je mirisniji i često se poigrava samnom na terasi dok gledam u daljine pokušavajući da ga udahnem sasvim.
Svi kažu da sam to zaslužila iako se ja pomalo nekim čudom čudim verujem im, možda samo nisam još toga svesna, ali ako ja nisam i još uvek ne verujem, ogledalo ipak ne laže. Ovo je samo dokaz da sam privukla ili bila privučena onim što nosim trenutno u sebi.
I dok sećanja još uvek govore, shvatam da sam upravo došla da živim tamo gde ću sve bliže biti sebi, tamo gde ćemo se prepoznavati po svojoj unutraašnjoj lepoti i prirodnim vrednostima. Doselila sam se upravo ovde gde mogu započeti novi život u tišini, gde mogu slobodno biti ono što jesam, iskreno, nevino i čisto dete, ono koje zapravo i nosim u sebi.
Odmah sam rekla sebi, ovde ćeš birati sreću i živeti ono što si kao dete bila, božijom rukom vođena, radošću i ljubavlju ispunjena.
Ovo naizgled neobično naselje, probudilo je u meni suštinu sasvim, sećanja na dete u sebi i slobodu o kojoj je oduvek snilo.
Pa Dobar dan svete, eto prođoh tobom i postadoh ponovo dete.

.

недеља, 8. април 2018.

OD LJUBAVI SE NE ŽIVI






Govorili su mi stalno, od ljubavi se ne živi i da nije ispravno to kako ja razmišljam. Pričali su da mnogo letim i da se trebam spustiti na zemlju. Navodili su mi i primere, kao, ljubav ne može da ti plati stan, kupi hranu, napravi kuću, ona ne može da prehrani decu, zato ti kažu treba posao i plata. Slušala sam ih u neverici tvrdeći da se samo od ljubavi živi, ljuta što oni tako razmišljaju, apsolutno nesvesna naših različitih pogleda. Sećam se samo da je to bila jedina goreća istina u meni, nikom nisam dozvoljavala da mi taj oslonac sruši. Ali polako, kao što se i sva ostala krhka i mlada uverenja ruše, rušili su i moje uverenje da se jedino od ljubavi može živeti. Lagano sam na svojoj koži osećala dejstvo praznoverja, delovanje svoje a i tuđe nepotpune vere.

Znam da sam samo mislila na ljubav, želela ljubav, verovala u ljubav, maštala o njoj. Borila sam se za nju, činila zbog nje, trpela za nju, gorela u njoj i izgarala zbog nje. Znam da mi je ljubav bila sve i da sam bila spremna i ginuti zbog nje. Govorila sam, sve sa njom, sve zbog nje i sve za nju. To je bio moj moto, pokretač i vodilja.
Tuga, bol i sreća su se smenivale i mešale u meni, tada sam samo osećala da mi duša i telo bride, utrnuli od samoće i valova praznine. Dugo već osećam samo bol i shvatila sam da ona nije samo moja, već je bol naša, prastara i gnojiva. Izlazi na sve strane, ustajala, lepljiva i smrdljiva. Sad razumem zašto me bol i tuga prate, sad znam zašto se senkom ogrćem i zašto toliko posrćem. Razumem i to prisustvo krajnosti u meni.
Ta bol je bol duša naših, zaboravljenih i odvojenih od same suštine.
Radost je sasvim na drugoj strani, povezana koncem božije iskre za prateću bol. Ne osećam je često, ali čim je osetim pohitam da je sa nekim podelim. Suze isplačem sama, a radost tako dragocenu delim bez razmišljanja.
Govorili su mi da se od ljubavi ne živi, već od ića, pića i para. Meni je uvek bilo važno da je srce puno, za džepove i nisam mnogo marila. Danas mi i jeste tako, srce je prepuno svega a džepovi su ostali prazni. Da li se to ostvario moj san ili san onih koji verovahu da se od ljubavi ne živi?
Pomešanih osećanja i verovanja uvek će biti, za to više ne marim, shvatila sam da je to uvek bilo tako i da će uvek tako biti.
To što sam danas shvatila meni je najvrednija istina, svetlost meni najdraža, ona koja otkriva i uklanja sve senke minulih vremena i sva prazna verovanja. Zrak sunca koji polako ulazi u sve pore i leči sva skrivena bolna mesta. Na kraju tunela kao što se u pričama govori, svetlo je uvek ono što vas na kraju dočeka.
Ljubav je ono što Ja Jesam. Od sebe zapravo, za sebe i zbog sebe živim. Ono što Ja Jesam hrani ovaj svet i od toga se zapravo živi. Ja jesam Ljubav. Ona će kreirati ono što želi, raditi ono što voli, kupiti ono što treba, živeti sa onim sa kojim hoće. Ono što Ja Jesam je jedina istina, sigurnost i utočište. Ona je ono što voli, što biva i što postoji.
Ljubav je ono što Mi Jesmo, živa esencija iz koje je sve stvoreno. Ona je sam život u nama, bez nje  Univerzum i ne postoji. Ona Jeste Univezum. Postojanje je izvor sve ljubavi, sveg života čijeg sam ja i vi najlepši i najdragoceniji deo.
Sve priče o tome da se samo od ljubavi ne živi i jesu i nisu tačne. Ljubav je sveukupnost, od nje sve stvoreno nastaje i ne postoji nešto što je od nje odvojeno. Iz ljubavi sve potiče, i zrno peska i seme žita. Ljubav živi u svima nama, stvara kroz nas i svoje carstvo Univerzumom širi. Hvala ljubavi.


четвртак, 22. март 2018.

I ZVEZDE PLAČU ZBOG NAS

Zabolela je vest da nas više nema.  Oblaci su prekrili nebo i zasuli pahuljama naš voljeni grad. Vetar jaukom glasine širi, u daljini odjekuje nečiji plač. Osećala sam sve ovo vreme da se oluja sprema i da priroda tuži zbog nas. Sedim kraj prozora zagledana u tragove naših stopa koji se polako gube u poslednjem ovogodišnjem snegu. Pozdravljaju nas ulice stare i okna prozora iz naših domova u kojima smo o ljubavi snili. Mašu nam krošnje koje smo dotakli u prolazu, čuvaće sećanja, kažu, na nedosanjane snove o našoj sreći. Nebeski svod ne sija više sjajem svojih najsjajnijih zvezda. One noćas govore tiše. I zvezde noćas plaču zbog nas jer u našem pogledu ih nema više.

среда, 21. март 2018.

USTVARI

Ja sam ustvari samo tebe tražila. 
Ono što čini čitav moj život je ustvari potraga za tobom, za mojom blizanačkom dušom. Dve polovine jedne esencije koje večno lutaju kako bi se srele i postale nanovo ono jedno što se davno od božanskog srca otkinulo.
Svaki otpali list koji sam gazila, pravio je ustvari put do tebe. Vidim ih kroz maglu sećanja, kako su ruke svakog drveta, baš tamo, baš tako rasporedile mojih stopa trag.
Čula sam šum tvog srca u pesmama šuma kroz koje sam prolazila.
Osluškivala sam vetar jer sam znala da će doneti miris tvoje kose, koji je trebalo da prepoznam onda kada sam te srela. Moji prsti isprepleteni sa pramenom tvoje kose znali su da ljubav je ono što na vrhovima njihovim ostaje. I moja potajna ljubav prema kosi je bila samo još jedan trag koji je trebalo da pratim do tebe.
Svi oni, koji su deo ovog putovanja znali su zašto trebaju biti baš tamo gde su bili i zašto mi nisu dali ono što sam očajno tražila, ostavljali su me, baš zato, jer su znali da ustvari tebe tražim. Hvala im što me nisu hteli, što me nisu zadržali i što me nisu voleli onako kako sam ustvari želela.
Sve priče i pesme o tebi govore  ustvari. U svakom stihu i svakom dahu je i tvoj dah. Znali smo da jedno drugom pripadamo, svejedno gde i na kom smo kraju sveta bili. Svejedno je koje smo puteve prošli i koje smo priče pisali, zaista je bilo svejedno. Ustvari sve su to staze koje smo sami birali i sami krojili jer smo iskrenom i vanvremenskom ljubavlju vođeni. 
Vesnici proleća su tada najavili naš susret ali nismo čuli da su najavili i mogući kraj. Proleće je stiglo, isti mesec i čini mi se i isti onaj tren. Onda su iskre u našim srcima gorele a danas se gase ne našom voljom.
Iskonska ljubav se ustvari nikada ne gasi, ona večito plamti u našem oku u našim zenicama. Znam da sam ustvari samo tebe htela, jer u mom srcu sada niko drugi ne postoji. Mislila sam da je kraj mojim lutanjima kroz ledene noći tada kad sam te našla, kada sam te konačno srela. Sada znam da je to bio samo bljesak naše ljubavi u ovoj tamnoj noći. Nova nas avantura čeka, novi let i novi zaborav na nas. Radost je moja uvek jedna, što znam da ću te opet tražiti i naći isto tako kao sad u jednom neočekivanom vanvremenskom trenutku. Koliko god taj trenutak bio dug, za nas i naše snove uvek će, ustvari, biti prekratak, moja dušo, moj voljeni.
Odlaziš i odlazim, ne tvojom i ne mojom voljom. Ostavljam ti stopa i srca trag da me ponovo možeš naći ako ti zatrebam u nekoj noći na  rubu neke tvoje stvarnosti.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te.