Moja
ljubav prema prirodi postoji od detinjstva. Rođena
sam u selu koje je
okruženo raskošnim planinskim vencima,
nabujalim potocima i čistim živim vrelima.
Generacije mojih predaka odrastale su u
prirodi, tako da sam i ja imala sreće da se rodim
i odrastem u tim uslovima.
Iznad malene
kuće rasla je divlja šuma, kroz koju sam smelo prolazila dok sam
brala pečurke raznih vrsta: bilo je žutih lisičarki, mladih
vrganja, a one stare velike primerke nalazila sam
odlazeći dalje i dublje među hrastove. Bilo je tu divljih jagoda,
šipurka, kupina, hajdučke trave i lešnika.
U njihovoj raskoši sam uživala dok sam čuvala naše krave. Imale
su, sećam se, neobična imena: Balja, Belka, Šarulja. Ne
sećam se da smo ikada čuvali više od dve krave, meni su
i one bile dovoljne, jer su znale da
mi pobegnu kroz šumu, nakon čega bi ih dugo tražila lutajući
brdima.
Zanimljivo je to da sam ih uvek nalazila u nekoj livadi sa
detelinom, to im je bila omiljena hrana. Trčeći tako kroz gustiše
i livade nisam razmišljala o tome da li ću naići na neku životinju
koja bi predstavljala opasnost po mene, kao možda medveda
ili vuka. Mada
je bilo zmija u meni nije bilo straha, bez obzira na to koja
je još opasna životinja mogla
živeti u tim šumama. Sada, dok se sećam, shvatam kako me je,
ustvari, čuvala majka Priroda. Povezana sa
njom i čitavim živim svetom oko sebe,
bezbrižna, spontana, razigrana, srećna i puna života, bila sam
njeno dete i ona je o meni brinula.
Najlepše trenutke provodila
sam ležeći na livadi
daleko od kuće, posmatrajući nebo i maštajući šta ću biti kad
porastem. A najslađi obroci bili su upravo
ti na travi, ponela bih malo hleba sa
kajmakom, paradajz, krastavac ili papriku, a zaslađivala sam se
džemom od šipaka ili šljiva.
Još uvek osećam taj miris
lekovitih trava, na svakom koraku je raslo neko drugačije dragoceno
drvce ili biljka: drenovi, glogovi, bagremovi, kamilica, divlje
kruške, oskoruše, zova, kantarion, orasi i žalfija. Toga je uvek
bilo u izobilju i bilo mi je sasvim normalno da neke od njih usput
berem ili jedem.
U zavisnosti od godišnjih doba priroda je
menjala svoje boje, mirise i ukuse, a ja sam uživala podjednako u
tom izobilju koje je nudila, uvek ga je bilo, samo se na drugačiji
način ispoljavalo.
Reka ispod kuće tekla je
svojim ćudljivim tokom, leti nas je pozivala na kupanje i uživala u
našoj dečijoj graji, a ponekad u proleće bi znala nabujati i
poplaviti okolno zemljište i njive. Razumela sam te prirodne cikluse
i živela sam sa njima, povezana i u ljubavi.
Teško mi je
odabrati te nesvakidašnje i izuzetne trenutke jer ih je
bilo puno, samo ću neke probati da oživim. Kad se završe radovi u
polju, nastupao bi period utopljavanja, u kući je postojao šporet
na kom smo spremali hranu i grejali se. Obožavala
sam kad ustanem da raspalim vatricu, ušuškam se pored njega na
fotelji, pišem domaći ili grickam semenke. Zimski raspust je
označavao dolazak Nove godine kojoj sam se posebno radovala. U to
vreme, sneg je uvek padao na dan dočeka; tu sreću i ushićenje nije
moglo ništa zaustaviti. Uspomene na te dane i radost koju sam
osećala i danas odzvanjaju u meni u vreme praznika. Snega je bilo na
pretek, sve je bivalo zavejano i sakriveno od sveta, postojala je
samo belina, sjaj i staza koju sam pravila sankanjem. Zimske čarolije
budile su najlepša osećanja, a zima je bila
najlepše godišnje doba.
Bila sam zdravo dete, zdrava devojka od
prirode izvajana, snažna a opet ranjiva od onog što nije ona i nije
od nje.
Želje da upoznam svet i postanem neko odvojile su
me od nje, nisam znala da u svet ne mogu bez svoje prirode.
Iako je ona nastanjena u meni večno, uspela sam da je
potisnem.
Danas nakon mnogo godina od rastanka, od mene je ostao
samo vihor aktivnosti i ništa više. Sve ovo vreme živim pod
pritiskom da svima budem sve, a sebi niko.
Znam, pustila me je da
se izigram u tom lažnom osećaju pripadnosti svetu, a u stvari sam
njena zauvek. Dozvolila je da pomislim da bez nje mogu, da bez nje
znam više, da ću bez korena njenog biti smelija i jača, ali drvo
bez korena ne može rasti, ni napredovati, bez njega ga malo jači
vetar može iščupati. Trebala sam proći tom stazom koja je bivala
sve bleđom odlazeći od prirode u ništavilo,
jer sve ono kreativno, izvorno i nadareno se na tom putu brzo
istrošilo. Svet je samo skupina formi bez njene životne
esencije.
Od skora čujem njen glas i zov, dosta je bilo ove
igrarije, vreme je da se vratiš izvoru svom.
Zdravi ljudi imaju veliku izdržljivost i snagu, razigranog su duha,
odlučni i smeli, pronicljivi i intuitivni, radoznali, veseli i
spontani, lako pokazujuju svoju sposobnost za privrženost i
povezivanje.
Da li smo danas zaista zdravi, evo, lako je
proveriti.
Možda smo zaboravili našu prirodu, njeno ime, možda
se ne odazivamo kad ona uzvikne naše ime ali znam da poznajemo to
naše jezgro i da možda neprimetno, ipak težimo ka njoj. U dubini
našeg bića znamo da ona pripada nama i mi njoj. To staro iskonsko
sećanje se uvek uskomeša kad bivamo izgubljeni, sami i ostavljeni.
Baš tad kad dodirujemo dno kao da dobijamo krila i ostavljamo sve
lažno, prigrlivši nanovo ali iskreno ono istinsko, našu prirodu u
nama.
Osećala sam je putem dodira, vida, i čula sam kako se
pokreće u meni stalno. Dolazila mi je putem muzike i slika, putem
reči, rečenica, ovih pesama i priča. Budila mi je čežnju kad bi
se pojavio neko ko je ispunjen kreativnošću, neko ko je ispunjen
životom i pravim ljubavima. Ostavljala je uvek trag da bih
je mogla naći i uvek je nalazila način na koji me
sve može dotaći.
Kada izgubimo dodir sa sobom, tad živimo
savladani pravilima, egom, izgubljeni, odsečeni, napola ili skroz
uništeni. Živimo život sa pola duše,
opijeni, sterilisani, omamljeni , nerazvijeni. Kad izgubimo tu nit
izvornu, sve postaje samo senka, misao neostvarena, ideja bez trunke
moći, slomljenog krila koje nikad ne poleti.
Uzaludne su tad borbe i povici, sva naša radost postane samo bura i
vika jer smo slepi da vidimo kako
naše konce vuče neko treći.
Oslušnimo taj glas prirode u nama,
pružimo joj ruke i zagrlimo ono suštinsko,
instinktivno i sveto, ono što sija i prestati nikad neće, ono što
nosi sva znanja koja su nam oduvek
potrebna.
Iskreno se nadam da će vas, kao i mene, priroda
pozvati sebi i svojim melemom omekšati ožiljke, nahraniti dušu i
zaceliti rane. Iskreno sam zahvalna na svim
darovima kojima sam bila darivana. Vraćam joj se ispunjena i radosna
jer sam sve naučila, vraćam joj se pročišćena i potpuno svesna
istinske ljubavi koja jesam i čije sam deo.