понедељак, 4. децембар 2017.

ZAVISNIČKI ODNOSI - prvi deo




Ne znam od kad datira, ali u meni konstantno vibrira zračak istine, obavijen velom nesigurnosti i straha. U zavisnosti od situacije, pridružuje mu se često osećaj ljutnje i potrebe da se zaštitim od nekakvih sila koje bi me rado povukle u ambis obojen sivilom bezizlasnosti, nemoći i beznađa.
Svaki put kada taj osećaj ovlada mojim bićem, ja se prepadnem, najstrašnije, a kad bih uvidela da ga na taj način ne mogu ukloniti, zaronila bih dublje puštajući da me prožme osećaj nelagodnosti. Morala sam stići jednom do središta tog prastarog bola koji ciči iz utrobe i preplavljuje moj svet.
U srcu ledenog brega zarobljeno iskustvo, otupelo od bola i jauka, želi da izađe, želi slobodu od okova zablude.
Jedino mu ja mogu pomoći i jedino kroz mene pronalazi put. U nekom mom pogledu je i nastao i u tom istom, samo malo promenjenom, sada spas nalazi.
Često upotrebljavam reči prastaro, istorijski ili mistično, zaista i mislim da je tako kada je reč o programima u nama koji donose puno patnje. Kada su koreni dublji, to pokazuje da su nastali davno u prošlosti, samim tim su patnje intenzivnije, snažnije, ponavljaju se situacije u kojima ne nalazimo smisao i uzrok bolu, čine nam se nepremostive i večne muke.
Naravno da nije baš tako, sve to dugo traje i sveprisutnije je u našem životu, jer poziva našu pažnju i budnost. Proces je bolan i mukotrpniji jer su koreni jako duboko u nama.
Zaključila sam da je potrebno poštovati čitav put i proces, jer bogatstvo uvida leži baš u tim našim rudnicima zakopanih vrednosti koje nosimo, a ne primećujemo ih u svakodnevnici. Njih i ne možemo baš videti , možemo ih samo osetiti u psihi, emociji i telu. Svaki taj deo koji nas intenzivno boli govori svojim jezikom i privlači pažnju, upozorava nas, opominje i kaže - otkrij me i oslobodi se.
Potrošili smo tolike živote samo da bismo ga pronašli i razumeli, uzrok našeg sadašnjeg nesklada koji je rezultat nekadašnjeg pogleda, načina razmišljanja i tadašnje percepcije. Taj trenutak živi kroz nas, urezan u naše sećanje i ne dopušta da budemo srećni, da budemo svoji, da budemo ono što jesmo. Ne dozvoljava nam da idemo dalje, smelo i hrabro kroz nova iskustva, upravo zbog toga se ne osećamo voljeno, potpuno, celovito, ne koračamo slobodno jer nemamo osećaj da postojimo i da je to dovoljno, da je to naše pravo od samog početka. To nešto nas proganja i lomi, oduzima dah i sopstvenu vrednost pretvara u prah. Mi postajemo niko, sluga smo svakom, jer svako je od nas veći. Prognani smo iz raja, natovareni krivicom, bedom i beskrajnom tugom. Da, to su drevni osećaji koji nose klicu današnjem bolu, i baš je toliko moralo proći da bismo otkrili svoje beskrajne moći.
Setila sam se reči jedne devojke sa kojom sam razgovarala o mom strahu. Rekla je posle duge besede: “Zapamti, nema ničeg što bi te plašilo, samu sebe plašiš, sve su to senke tvojih misli koje se roje u noći. Samu sebe plašiš jer samu sebe otkrivaš.”
I zato svi ponekad tonemo duboko, onoliko koliko je potrebno, samo da bismo dotakli to bolno mesto i da bismo uklonili tamni oblak koji zaklanja sunce, koje zapravo večno sija.


четвртак, 16. новембар 2017.

LJUBAV ZA TEBE


Ne pitaj Bože mene,
već srce moje.
Ne gledaj Bože mene,
već delo moje.
Ne uzmi Bože mene,
već ljubav moju,
što čuvah samo za tebe.

Na usnama mojim tvoje ime piše,
a u srcu mome tvoje ime diše.



UTEHA

Bol se otima u grudima,
srce već dugo rida i bije.
Naći utehu među ljudima
ili da se bol i nemoć

u suzu slije?

SVETLO DUŠE

Ulazeći tako u prostorije razne, primetih da ne palim svetlo, samo uđem, završim šta treba i izađem. Ne mogu baš tvrditi da sam stalno tako činila, ali uglavnom jesam. Ovo ne bih osvestila da nije bilo mog tate.
Kada bih odlazila u posetu roditeljima, uvek sam volela da spavam u tatinoj sobi. On je imao krevet u dnevnoj sobi, koja je ujedno bila i kuhinja. U njoj se nalazio šporet, koga sam ja volela, jer sam, ustvari, obožavala da se uspavljujem pored vatrice koja je pucketala. Obzirom da nisam odlazila često, birala sam da to vreme odlaska bude zima ili kasna jesen.
Tog jutra ustala sam rano, obzirom da je on ranoranilac i da sam mu ja malo poremetila ritam jutarnjih rituala, želela sam da ga iznenadim i uzvratim ljubavlju zbog ustupljenog mesta za spavanje; onako u pidžami požurila sam da podložim šporet, pristavim kaficu dok on ne uđe u sobu.
Uspela sam to sve da uradim, ali me je na neki zanimljiv način trgao njegov glas koji je dolazio s leđa: "Šta radiš to, pusti ja ću. Zašto nisi upalila svetlo? Ja uvek prvo upalim svetlo, onda tv, pa onda založim, i tako redom." Odmah je i krenuo tim redosledom, upalio je svetlo i, naravno, obradovao se onom već završenom delu sa toplom sobom i vrućom kafom punom ljubavi za roditelje.
Njegove reči dugo su odzvanjale dok nisam shvatila da u poslednje vreme zaista ne uključujem svetla ili bar retko, da mi nije neophodno to svetlo koje dolazi spolja.
Kakva divna poruka duše.
Kada vam duša bude vodilja i kada ste fokusirani na ono unutrašnje svetlo, život koji je u vama, na ljubav, na ono šta jeste, onda vam zaista sve manje trebaju alati koji su vam služili dok ste bili van sebe snalazeći se u svetu. Sve je manje spoljnih pomagača kad osvestite onaj pravi oslonac u sebi.
Kad se predate i osetite da vas vodi svetlo duše, sva svetla ovog sveta postaju mrak kojeg vi osvetljavate i pokazujete gde se nalazi istinski izvor svetlosti.

PROCES SAGLEDAVANJA - BEZUSLOVNA LJUBAV

Inspirisana zekom i prepodnevnim događajima delim ovo sagledavanje sa vama.
Bezuslovna ljubav je neopisiva rečima, ona je najprirodniji tok duše, suptilna, nežna, lagana, neuhvatljiva, nedokučiva, neukrotiva, ničim je ne možeš kontrolisati; ona je tu sve dok je grubošću uma ili ega ne oteraš.
Našla sam se u situaciji kada sam ponovo poželela da odustanem od svih ideja i sebe same, kada sam se, isprovocirana, ponovo zapitala: da li je zaista sa mnom sve u redu, da li radim to što radim kako treba, da li sam opet pogrešila jer sam posumnjala da nešto ne valja.
Primetila sam glas u sebi koji me stalno kritikuje, i glas spolja koji se sa njim prepliće. Na trenutak sam zastala, ne dozvolivši tom točku da me ponovo zavrti, nije bilo prvi put. Uvek sam se nakon te vrteške osećala jadno, iscrpljeno, poniženo, poništeno, ponajviše istrošeno. Danas to nisam dozvolila, dotaklo me je, ali ne i zavrtelo.
Hvala bezuslovnoj ljubavi što me je podsetila na to da ostanem smirena i emotivno ne reagujem, jer znam ko sam, i samo ja znam istinu o sebi. Niko je drugi ne može videti tako kako ustvari jeste. Svako će gledati svojim očima, kroz svoja uverenja i stavove, kroz svoju interpretaciju.
Tu lekciju odavno prolazim, radosna što mi je život dao i proveru te lekcije.
Rekoh sebi - ima pomaka, raduj se. A zeka je samo to sa lakoćom potvrdio. Kako?
Dok je sve to trajalo, situacija, reakcija, uvidi, posmatranje, malo je bilo i suza. Ranije ih je bilo mnogo više. Zeka mi je prišao i samo je tražio da ga uzmem u naručje i zagrlim. To je, inače, naš svakodnevni ritual. On je samo bio tu pored mojih nogu. Podigla sam ga nežno, kao maleno dete kome treba najnežniji zagrljaj, pevušila sam mu i on je zaspao. Prizor je odisao čistom izvornom ljubavlju. Trenutak spoznaje i potvrde je bio baš taj - naš zagrljaj. On je govorio rečima bezuslovne ljubavi: sve je u redu, volim te, otpusti sve ono što drugi govore o tebi, evo dokazujem ti tako što sam tu u tvom naručju, ja zeka, sa potpunim poverenjem sam se predao, spavam u tvom krilu, bez imalo straha da ćeš me povrediti. Eee, znaš li ti da li je ikome to uspelo, da mene, zeku, drži tako u naručju, da spavam na leđima, opušten, bez straha.
To se može desiti samo u naručju punom ljubavi. Ja jesam bezuslovna ljubav i spavam samo u čistom zagrljaju, a ti to jesi. Hvala ti.

недеља, 12. новембар 2017.

ŽIVETI PRIRODNIM ŽIVOTOM

Moja ljubav prema prirodi postoji od detinjstva. Rođena sam u selu koje je okruženo raskošnim planinskim vencima, nabujalim potocima i čistim živim vrelima. Generacije mojih predaka odrastale su u prirodi, tako da sam i ja imala sreće da se rodim i odrastem u tim uslovima.
Iznad malene kuće rasla je divlja šuma, kroz koju sam smelo prolazila dok sam brala pečurke raznih vrsta: bilo je žutih lisičarki, mladih vrganja, a one stare velike primerke nalazila sam odlazeći dalje i dublje među hrastove. Bilo je tu divljih jagoda, šipurka, kupina, hajdučke trave i lešnika. U njihovoj raskoši sam uživala dok sam čuvala naše krave. Imale su, sećam se, neobična imena: Balja, Belka, Šarulja. Ne sećam se da smo ikada čuvali više od dve krave, meni su i one bile dovoljne, jer su znale da mi pobegnu kroz šumu, nakon čega bi ih dugo tražila lutajući brdima.
Zanimljivo je to da sam ih uvek nalazila u nekoj livadi sa detelinom, to im je bila omiljena hrana. Trčeći tako kroz gustiše i livade nisam razmišljala o tome da li ću naići na neku životinju koja bi predstavljala opasnost po mene, kao možda medveda ili vuka. Mada je bilo zmija u meni nije bilo straha, bez obzira na to koja je još opasna životinja mogla živeti u tim šumama. Sada, dok se sećam, shvatam kako me je, ustvari, čuvala majka Priroda. Povezana sa njom i čitavim živim svetom oko sebe, bezbrižna, spontana, razigrana, srećna i puna života, bila sam njeno dete i ona je o meni brinula.
Najlepše trenutke provodila sam ležeći na livadi daleko od kuće, posmatrajući nebo i maštajući šta ću biti kad porastem. A najslađi obroci bili su upravo ti na travi, ponela bih malo hleba sa kajmakom, paradajz, krastavac ili papriku, a zaslađivala sam se džemom od šipaka ili šljiva.
Još uvek osećam taj miris lekovitih trava, na svakom koraku je raslo neko drugačije dragoceno drvce ili biljka: drenovi, glogovi, bagremovi, kamilica, divlje kruške, oskoruše, zova, kantarion, orasi i žalfija. Toga je uvek bilo u izobilju i bilo mi je sasvim normalno da neke od njih usput berem ili jedem.
U zavisnosti od godišnjih doba priroda je menjala svoje boje, mirise i ukuse, a ja sam uživala podjednako u tom izobilju koje je nudila, uvek ga je bilo, samo se na drugačiji način ispoljavalo.
Reka ispod kuće tekla je svojim ćudljivim tokom, leti nas je pozivala na kupanje i uživala u našoj dečijoj graji, a ponekad u proleće bi znala nabujati i poplaviti okolno zemljište i njive. Razumela sam te prirodne cikluse i živela sam sa njima, povezana i u ljubavi.
Teško mi je odabrati te nesvakidašnje i izuzetne trenutke jer ih je bilo puno, samo ću neke probati da oživim. Kad se završe radovi u polju, nastupao bi period utopljavanja, u kući je postojao šporet na kom smo spremali hranu i grejali se. Obožavala sam kad ustanem da raspalim vatricu, ušuškam se pored njega na fotelji, pišem domaći ili grickam semenke. Zimski raspust je označavao dolazak Nove godine kojoj sam se posebno radovala. U to vreme, sneg je uvek padao na dan dočeka; tu sreću i ushićenje nije moglo ništa zaustaviti. Uspomene na te dane i radost koju sam osećala i danas odzvanjaju u meni u vreme praznika. Snega je bilo na pretek, sve je bivalo zavejano i sakriveno od sveta, postojala je samo belina, sjaj i staza koju sam pravila sankanjem. Zimske čarolije budile su najlepša osećanja, a zima je bila najlepše godišnje doba.
Bila sam zdravo dete, zdrava devojka od prirode izvajana, snažna a opet ranjiva od onog što nije ona i nije od nje.
Želje da upoznam svet i postanem neko odvojile su me od nje, nisam znala da u svet ne mogu bez svoje prirode. Iako je ona nastanjena u meni večno, uspela sam da je potisnem.
Danas nakon mnogo godina od rastanka, od mene je ostao samo vihor aktivnosti i ništa više. Sve ovo vreme živim pod pritiskom da svima budem sve, a sebi niko.
Znam, pustila me je da se izigram u tom lažnom osećaju pripadnosti svetu, a u stvari sam njena zauvek. Dozvolila je da pomislim da bez nje mogu, da bez nje znam više, da ću bez korena njenog biti smelija i jača, ali drvo bez korena ne može rasti, ni napredovati, bez njega ga malo jači vetar može iščupati. Trebala sam proći tom stazom koja je bivala sve bleđom odlazeći od prirode u ništavilo, jer sve ono kreativno, izvorno i nadareno se na tom putu brzo istrošilo. Svet je samo skupina formi bez njene životne esencije.
Od skora čujem njen glas i zov, dosta je bilo ove igrarije, vreme je da se vratiš izvoru svom. Zdravi ljudi imaju veliku izdržljivost i snagu, razigranog su duha, odlučni i smeli, pronicljivi i intuitivni, radoznali, veseli i spontani, lako pokazujuju svoju sposobnost za privrženost i povezivanje.
Da li smo danas zaista zdravi, evo, lako je proveriti.
Možda smo zaboravili našu prirodu, njeno ime, možda se ne odazivamo kad ona uzvikne naše ime ali znam da poznajemo to naše jezgro i da možda neprimetno, ipak težimo ka njoj. U dubini našeg bića znamo da ona pripada nama i mi njoj. To staro iskonsko sećanje se uvek uskomeša kad bivamo izgubljeni, sami i ostavljeni. Baš tad kad dodirujemo dno kao da dobijamo krila i ostavljamo sve lažno, prigrlivši nanovo ali iskreno ono istinsko, našu prirodu u nama.
Osećala sam je putem dodira, vida, i čula sam kako se pokreće u meni stalno. Dolazila mi je putem muzike i slika, putem reči, rečenica, ovih pesama i priča. Budila mi je čežnju kad bi se pojavio neko ko je ispunjen kreativnošću, neko ko je ispunjen životom i pravim ljubavima. Ostavljala je uvek trag da bih je mogla naći i uvek je nalazila način na koji me sve može dotaći.
Kada izgubimo dodir sa sobom, tad živimo savladani pravilima, egom, izgubljeni, odsečeni, napola ili skroz uništeni. Živimo život sa pola duše, opijeni, sterilisani, omamljeni , nerazvijeni. Kad izgubimo tu nit izvornu, sve postaje samo senka, misao neostvarena, ideja bez trunke moći, slomljenog krila koje nikad ne poleti. Uzaludne su tad borbe i povici, sva naša radost postane samo bura i vika jer smo slepi da vidimo kako naše konce vuče neko treći.
Oslušnimo taj glas prirode u nama, pružimo joj ruke i zagrlimo ono suštinsko, instinktivno i sveto, ono što sija i prestati nikad neće, ono što nosi sva znanja koja su nam oduvek potrebna.
Iskreno se nadam da će vas, kao i mene, priroda pozvati sebi i svojim melemom omekšati ožiljke, nahraniti dušu i zaceliti rane. Iskreno sam zahvalna na svim darovima kojima sam bila darivana. Vraćam joj se ispunjena i radosna jer sam sve naučila, vraćam joj se pročišćena i potpuno svesna istinske ljubavi koja jesam i čije sam deo.

четвртак, 26. октобар 2017.

ZAGRLJAJ BEZ REČI

Nežni dodir i zagrljaj bez reči
ponekad su zaista od svih reči veći.
Iskreno upućeni daruju krila,
osetiš slobodu i kao da snivaš.
Kad neko te sluša otvorenog srca,
tad postaju sjajni i dani i noći,
i patnja će tvoja sigurno proći.
Ponekad je potrebno baš tako malo
da hodamo nasmejani, vedri i srećni.
Zato kad osetim da mi dodir treba,
ja zagrlim nekog, onako, bez reči.
Ljubav je mudra jer dolazi tiho,
oslobađa i leči njen dodir bez reči.