понедељак, 15. јануар 2018.

POŽRTVOVANOST KAO SVRHA - drugi deo




Život mog oca je jedan od primera kako se požrtvovanošću iskazuje najdublje osećanje ljubavi i naklonosti.
Pamtim koliko je samo radio i fizički se iscrpljivao da bi uspeo da obavi sve zadatke i obaveze koje je imao, inače je po zanimanju bio profesionalni vozač. Vozio je uvek velike kamione koji su često imali i prikolicu, a radio je u više tadašnjih poznatih društvenih preduzeća. Ponekad bih putovala sa njim
i pitala se kako je uopšte živ. Uslovi u kojima je radio bili su rizični po njegov život. Priče koje je volelo da priča bile su ispunjene događajima u kojima je on igrao svoje velike životne uloge, to su bili podvizi požrtvovanosti za firmu, za ljude, za poštenje i pravdu. Borbe iz kojih je uvek izlazio ranjen, razočaran i ljut, dodala bih još i izmanipulisan i opljačkan na razne načine. Svako je oteo deo njegove duše, a da on pritom nije dobijao ono što je želeo. Bio je krajnje vredan, pošten i pravedan, a dobijao je upravo suprotno od toga, nepoštenje i nepravdu, ljude koji su samo uzimali od njegove dobrote, ne ostavljajući ništa iza sebe. Znam da je maštao o savršenom svetu, viđenom očima svojih ideala. I danas je sve kod njega na svom mestu, uređeno baš po njegovim moralnim vrednostima. Nikada nije posumnjao u njih, svesno ili nesvesno žrtvovao je sve što je imao da bi im udovoljio. I nikada nije mario koliko to košta bilo da je to u obliku vremena, para, energije, a ponajviše životne snage. Uvek je bio spreman da pomogne i posluži svakom u čitavom selu, često na uštrb i štetu sopstvene porodice. Imali smo mi uvek hrane i krov nad glavom, ali smo bile uskraćene za njegovu duhovnu podršku i ljubav. Majka se često sa njim raspravljala i stalno smo slušali njihovo međusobno sučeljavanje stavova, nismo znale na čijoj strani da budemo i čije stavove da branino. Znam samo da je majci tada, a i danas, smetalo njegovo preterano milosrđe i požrtvovanost, pogotovo što je to osećala suviše lično, jer ga je volela i želela je da sa njim drugačije provodi vreme i stvara drugačiju realnost od one koja joj se nudila. I sama je podlegla programu požrtvovanosti, samo je to drugačije kanalisala. Uglavnom je to bilo u prekomernom radu, trošenju svoje snage za završavanje svih obaveza koje je imala prema deci, bašti i mnogim kućnim obavezama. Preopterećena obavezama, ljuta zbog takve sudbine, gajila je i skrivala duboko nezadovoljsvo, a verujem da je i danas prepuna zameranja prema ocu zbog njegove prenaglašene okrenutosti prema drugima. Suštinski nisu bili srećni. To što su nosili onda i što i sada nose u sebi, odražavalo se na njihovom licu, rukama i glasu. Vodili su mučenički život i polako postajali robovi svojih sopstvenih uverenja.
Za njih je požrtvovanost bila jedini način da ispolje svoja osećanja i ljubav, ona je samo vremenom postajala njihova jedina svrha i smisao.
Moja iskrena sreća ogleda se u tome što danas mogu tome da posvedočim, zahvalna što sam probuđena i što sam prolaskom kroz sve zajednič
ke lekcije stigla do suštine i svesti o svemu ovome što vam sada pišem. Presrećna što sam što sam njima uspela da ostvarim jedan drugačiji odnos, što možemo otvoreno da pričamo o svemu bez obzira što ne mogu u potpunosti da čistom svešću shvate sve uzroke svoje patnje. Verovala sam snažno na početku buđenja da ću svojim radom i osvešćivanjem onog nesvesnog i destruktivnog u sebi pomoći njima i svim precima u podizanju vibracije i nivoa svesti jer ih nosim u sebi. Radost je moja još u tome što sam doživela da taj maleni preobražaj vidim danas u njihovim očima.
Ova naša priča je i kolektivno prisutna priča. Koreni verovanja da ćemo požrtvovanošću za druge, brigom, prevelikim mešanjem i prenaglašenim zaštitničkim stavom pokazati da ljude volimo, cenimo i poštujemo su po mom mišljenju, pogrešni. Ali verujem da je to ljudima, dok još uvek to nesvesno čine kao što sam i ja do skoro, jedina i sveta istina. Zato sve to poštujem jer znam da je to put do istine. Ovim pisanim rečima samo želim da ono što sam lično osvestila ostavim kao trag, kao svetlosnu iskru koja može osvetliti put kojim hodamo do naše suštine.
Požrtvovanost nije ljubav, niti svrha, a ni cilj. Ovakvo uverenje od nas pravi žrtve, duboko nesrećne i tužne ljude. Požrtvovanje nam oduzima samopouzdanje, moć, hrabrost i životnu snagu, rekla bih sve ono što mi jesmo.
Jer ako su se roditelji mojih roditelja žrtvovali za njih, ako su to isto činili i moji roditelji za nas i ako ću ja tako raditi za moju decu i oni za njihovu, bojim se da mogu videti samo gomilu žrtava na jednom mestu. Gde su te divne duše koje se poštuju a ne guše, koje se razumeju, pomažu i bodre? Gde su ti iskonski osećaji bezuslovne ljubavi u kom se svako raduje sopstvenom postojanju?
Ja verujem da mogu
sada pomoći i iskreno dati, a ne žrtvovati se. Dužnost mi je da to što mi je bogom dano mudro čuvam, negujem i koristim. Moja svrha je da onim što jesam budem doprinos i sebi i drugima, da svesno činim, saosećam i volim.
Naučeno služenje je porobljavanje.
Pravo služenje je deljenje unutrašnjeg bogatsva. A pravi način je saradnja - deljenje svojih uvida i dostignuća sa drugim bićima.



недеља, 14. јануар 2018.

POŽRTVOVANOST KAO SVRHA - prvi deo

Prelistavajući stranice svoje knjige života pronalazila sam, kako sam već i opisivala, raznovrsna ljudska uverenja. To su učenja, verovanja i stavovi sa kojima sam živela i bojila njima svaki tren. To kako razmišljam, kako osećam, kakav mi je pogled na život, kakve sam odnose gradila sa sobom i okolinom je skoro sasvim uticalo i oblikovalo ovo što sam ja danas. To što polazi iz mene kao reakcija na životne situacije takođe je odraz uticaja neke davnašnje vere. Tako da sve što nam se događa u životu samo je odraz naše percepcije, uverenja i ograničenih pogleda koje smo stekli, prepisali, prihvatili ili nasledili.
Nije lako doći do istine i nepomućenog pogleda na sve to što čini našu stvarnost. Mnogo je vode proteklo i verovatno se puno života smenilo da bi se moj pogled izbistrio. Probijajući se kroz šumu zabluda, jedva da sam uspevala ugledati bar jedno drvo koje je bilo zdravo i plodonosno. Raskrčiti takvu šumu bio je težak i jedinstven zadatak.
Svi mi jesmo simbolično ispisane knjige koje čine univerzalnu biblioteku dragocenim i prebogatim mestom. Mesto koje služi kao arhiva bogatstvu uvida koje donosimo i slažemo. Knjige života iz kojih učimo, koje razmenjujemo, nesebično delimo, iz kojih saznajemo i koje nam koriste za promenu i kretanje ka istinskim potrebama.
Učenje ili verovanje sa kojim već dugo živim da su Žrtvovanje i Služenje isto što i ljubav, da su Žrvovanje i Služenje i moja svrha. U jednom posebnom trenutku i situaciji ugledala sam taj put svog uverenja od njegovog nastanka do danas, primećujući svoje ponašanje i posledice koje su nastale. Nakon toga mogla sam da vidim i sve nas, ljude, i čitavo čovečanstvo kako je i koliko podleglo ovom uverenju.
Preda mnom pucao je pogled, ređale su se slike ličnih i istorijskih događaja i primera, shvatila sam koliko je duboko usađen program služenja i požrtvovanosti kao znak ljubavi.
Htela bih da naglasim da duboko poštujem sve sisteme, religije, organizacije, grupacije, čak i lične stavove koji podržavaju ovakavo razmišljanje. Svesna sam da je takvo uverenje bilo i biće put naše evolucije do potpune svesti o pravoj istini bezuslovne ljubavi. I da je ono što je trenutno ukorenjeno u našem razmišljanju samo stepenik do naše sopstvene duhovnosti. Jedna od mojih namera je da ovim podstaknem tokove u razmišljanju i rasuđivanju sa ciljem da se naš um oslobodi mogućih destruktivnih blokada, naravno, samo ako to prepoznate kao takvo i ako želite da u tom pravcu razmišljate.
Naučeni smo da većinu svog vremena provodimo okrenuti ka drugima, a ne toliko prema sebi. Često smo u mislima sa dragim bićima i ostatkom sveta brinući o njima, o tome šta li razmišljaju, kako se osećaju, šta im je potrebno, da li su srećni ili nesrećni. Jednostavno nas sve zanima u vezi sa drugima i u vezi s onim šta se njima dešava. Zaista često to prevazilazi granice razumskog ponašanja. Razumem da smo upućeni jedni na druge i da je potrebno biti saosećajan i pomoći uvek tamo gde je to potrebno, ali se pitam da li umemo da procenimo i odredimo tu granicu i meru?
Koliko smo i na koji način uključeni u nečiji život?
Kakva je to ljubav kojom obasipamo druge?
Da li bismo ponekad sve dali ili učinili da drugom pomognemo, iako bi to značilo da neće ama baš ništa ostati za nas?
Da li imamo granice u davanju i služenju drugima, čak kad oni to od nas i ne traže?


недеља, 31. децембар 2017.

OSTVARENJE ISTINSKIH ŽELJA

Još samo nekoliko sati do dolaska Nove godine. Kako se bliži trenutak koji označava prelazak iz starog u novo, poželela sam kao i mnogi da pregledam postignuto i sumiram rezultate onoga što sam u predhodnoj godini poželela da ostvarim. Kada svesno i s pažnjom pogledam u taj period, primećujem koliko sam iznenađena time što vidim. Zapisala sam početkom godine baš sve što mi se u tom trenutku pojavilo kao potreba i želja mog bića, sve ono što bih volela, čemu sam stremila, onako kako sam kreirala u umu. U ovom trenutku mogu reći da se malo toga ostvarilo od onog što je napisano, a da se mnogo toga ostvarilo neočekivanog, spontanog, iznenadnog, neplaniranog, a u suštini ipak željenog. Potajno sam žudela za tim, a nisam ni znala da postoji baš takvo, specijalno skrojeno za mene.
Naučila sam da se opustim i prepustim, naučila sam da više slušam sebe i otkrila svoju veličanstvetnost u svim dimenzijama. Završila sam pisanje ove knjige, savladala mnoge životne lekcije, pročistila i unapredila svoje odnose sa roditeljima, decom, partnerom i drugim ljudima. Postala sam hrabrija, odgovornija i stabilnija. Krenula sam u osvajanje projekata koji su ispunjenje mojih potajnih i davnih želja. Oslobodila sam se straha i povratila samopuzdanje, veru u sebe i svoje stavove. Bilo je bolnih i naizgled neizdrživih trenutaka, suza, ali se nekakvom alhemijom to sve pretvorilo u pravo bogatstvo uvida i spoznaja. Od svega, najdraža su mi ona iskustva koja su mi pomogla da shvatim, razumem i zavolim sebe, pobedivši pritom mnoga iskušenja koja su mi se našla na putu. I sve ono što je nanovo pokušalo da me zarobi u uverenjima da sam bezvredna, loša, opterećena krivicom i stidom; odbacila sam sve ono što je od mene pravilo žrtvu i donosilo osećaj nemoći i bezizlaznosti.
U suštini sve su to bile laži, uverenja i trenuci moje loše percepcije i
slabosti. Ustvari, sve je to poslužilo jednoj jedinoj svrsi, mom duhovnom rastu, prosperitetu, dostizanju mudrosti i svesnosti ko sam ja zaista.
Shvatila sam da su to samo stepenice ka nebu, stepenice kojima hodamo i penjemo se ka onom izvornom i originalnom sebi, stepenice koje čine da penjući se i savladavajući prepreke rastemo do nepreglednih visina. Otkrila sam svoje istinske moći i sve ono što ih zasenjuje i skriva. Spoznala sam da ono što dajem od srca, kreiram i stvaram ne može biti definisano ničim materijalnim, ne može se platiti svim novcem na svetu. To se ne može proceniti ni naplatiti, to se ne može obezvrediti a ni vrednovati pomoću jedne svetske valute. Ono što nosim u sebi ima apsolutnu vrednost, sve drugo je ispod, niže, nemerljivo i neznatno. Tako da sam ovom spoznajom povratila osećaj apsolutne vrednosti i svoj integritet.
I tako na početku prošle godine, na parčetu papira zapisane stoje neke moje želje. Nisam ni znala da ću zapravo dobiti ono šta je meni zaista potrebno, a ne ono što sam u tom trenutku želela. S toga u ponoć na isteku stare poželeću da mi se u Novoj istinske potrebe duše ostvare.
Hvala ti Univerzume na ostvrenju mojih istinskih želja.

среда, 13. децембар 2017.

NJENO VELIČANSTVO-ŽENA

Ona je domaćica, ona nigde ne radi - reči koje su parale moje srce dok sam čitala tekst o ženi, o domaćici.
Pošto ona nigde ne radi, budi se rano, jer mora da organizuje svoje obaveze koje ima oko doručka, oblačenja dece, spremanja dece u školu, ako još ima bebu onda pre svega treba da se pobrine oko nje, presvalačenje, hranjenje, uspavljivanje. Nakon toga decu odvodi ili ispraća u školu a usput razmišlja šta sve treba da obavi, ode u prodavnicu, na pijacu, plati račune, onda požuri kući jer je ostavila bebu na čuvanje. Pošto je kod kuće i nigde ne radi, kad uspava bebu sprema ručak, pere i pegla veš , sređuje kuću i posprema sitnice. Ako živi u selu, onda mora nahraniti stoku, završiti neke poljske radove, doneti drva, održavati vatru, pobrinuti se za hleb, skuvati pomuženo mleko, usiriti sir, počistiti dvorište, brinuti o potrebama ostalih ukućana. Uz to treba oribati, sašiti, ušiti i isplesti.
Kada se starija deca vrate iz škole, a muž umoran sa posla, treba postaviti sto, nakon ručka skloniti posuđe, oprati, pospremiti sitnice ponovo. Onda sledi proveravanje i pomoć oko domaćih zadataka, jer muž je umoran od posla a ona nigde ne radi.Vrlo brzo treba večerati, spremiti decu za spavanje, izbaciti smeće, raspremiti stvari, igračke i staviti sve na svoje mesto. U toku noći dok svi spavaju ona ustaje zbog bebe više puta, pokriva decu i razmišlja o svim obavezama koje je čekaju sutra. Da bi sve postigla i da bi sve bilo uredno urađeno, domaćica mora biti dobro organizovana, a pošto ne ustaje rano za posao, ona sve to može. Ona nema godišnji odmor, pravo na bolest, slobodan dan, pravo na ljubav, pažnju i razumevanje.
Spisak aktivnosti i obaveza koje jedna domaćica uradi, jer ne radi nigde, nepregledan je pa me je ova priča dirnula i podstakla na dublje razmišljanje o ženi, o sebi kao ženi. O živom biću koje je kao i svi ostali, ali je pitanje kakav život ona zaista živi?
Zapitam se nakon svega da li je iko uspeo da upozna ženu? Da li je uspeo da joj priđe toliko blizu , tako da je sasvim oseti i da prodre u te beskrajne dubine njenog ljudskog veličanstva. Ako je iko upoznao ženu na ovaj način jasno mu je da to što može da se vidi je bleda slika njene stvarne i istinske snage i vrednosti.
Ovako, deluje potpuno nestvarno. Ali probajte da sve ovo što domaćica u toku jednog dana uradi samo pročitate, a sad zamislite da sve to kroz šta ona prolazi možete da razumete, osetitite, proniknete, nagradite, prihvatite, osvestite i volite sa dubokim poštovanjem. Koliko bi čitav svet bio lepši i bolji da umemo tako da se postavimo prema ženi domaćici. Svako od nas pored sebe ima takvu ženu, i potrebno je zaista uložiti napor kako bi mogli shvatiti koliko ona čini za nas, emotivno, duhovno i fizički, da bi naš korak ka nekom cilju činili u lakoći.
Prošla sam i sama ovaj hod upoznavši na kraju jednu veličanstvenu ženu, koja je do skoro sedela sama u noći, plakala nad sobom i sudbinom, neostvarena, nepriznata, nezadovoljna i nesrećna, istrošena na pola ili skroz, bez doma, zdravlja i para, nikom potrebna, odbačena. Ona se tako osećala, nakon svega što je uradila. Jer kome treba takva, kako kažu, jadna žena, koja je svaki delić dala, upravo svima vama?
Dala je sebe samu, celu, bez ostatka, jer dok je davala nije mislila na sebe, i da je htela nije mogla, nije smela, nije znala. Dala je svu ljubav i snagu, umeće i hrabrost, posvećenost, odvažnost i integritet, dala je i mnogo više, ono što se nije smelo, ono što je samo njoj trebalo i pripadalo. Nije žalila dok je davala, ponizna, dobra, blaga, majka, supruga, žena. Brinula je samo o tome kako će moći dati, a ne o tome da li će za nju imati.
Pitam se nakon svega, gde smo se to ogrešili i koliko smo duboko ranili jedno takvo biće i tu ženu, domaćicu, koja je kod kuće i sve mora da radi jer ne radi nigde. Kako smo to dozvolili, da takva žena danas toliko pati?
Razumem ja i nauke nove, kažu da je odgovornost njena i da mora naučiti lekcije mnoge, ali zar nije odgovornost naša, kolektivna, isto toliko koliko i njena? Ona je sama, ostavljena i prepuštena. Kome, čemu? O njoj, na žalost, niko ne brine, niko je ne ceni, niko ne voli, niko ne spominje, jer nje i nema, zaboravljena je, jer ona ništa ne radi, ona ne postoji. Za njene snove i neispunjene želje niko i ne mari, niko i ne zna jer nikoga i ne zanima.
Nijedna glava važna i bitna bez nje ne bi mogla da postoji. Da, baš tako. Pa vi glave pametne i bitne, napišite bar pravo kojim ćete, ako je moguće, malo ublažiti vaše fatalne greške. Zaštitite takvu ženu, priznajte toliki trud i rad, dajte joj platu, krov nad glavom, neku sigurnost i zaštitu.
Onda kad deca odu svako svojim putem, onda kad ostane bez muža, kad se razvede, kad ostane sama bez prijatelja i igde ikoga, neka ne ostane bez osnovnih sredstava, neka nastavi život, bez straha za sebe i svoju sigurnost. Takva žena, znam, tamo negde pati u samoći, plače da niko ne čuje, jer neće da dozvoli da vas probudi dok uplakana i dalje bdi nad vama u hladnoj noći.
Ove reči su odjek moje duše i svih žena domaćica, svih zanemarenih i zapostavljenih, ne samo žena već živih bića koje kao i svi drugi imaju prava na postojanje i pravo na posedovanje svog dela neba i glasa svog srca.
Ne dozvolimo da to ostane tako. Ne dozvolimo da takva žena umre i nestane našom nemarnošću i nebrigom. Učinimo da takava žena, majka, domaćica, supruga vaskrsne i dobije ono što joj postojanjem pripada. Priznajmo njen smisao i svrhu. Ona je esencija našeg postojanja. Toplo krilo koje je odgajilo božansko seme i načinilo da može rasti i biti sada i uvek, seme života na planeti Zemlji.




ŽIVOT BEZ LJUBAVI

Za tebe je ljubav tajna
koja traži da je otkriješ.
Ljubio bi usne moje
ali su od lažne ljubavi
utrnule i umorne.

Za tebe je ljubav izvor
sa kog se duša napaja.
Grlio bi telo moje,
ali od tuđih dodira
ono uvelo je.

Za tebe je ljubav život
i hteo bi da se i u mene slije.
Dušom bi me svojom izveo na put
ali ona bi u tminu da se skrije.

Ljubav je za tebe san,
san nedosanjan.
Sanjao bi samnom divan san
ali ja više ne sanjam.
Budna čekam svaki dan,
i svaki šaljem u zaborav.


среда, 6. децембар 2017.

ZAVISNIČKI ODNOSI-treći deo




Moj život upravo je tekao tako da sam ga najvećim delom potrošila tražeći bezuslovnu ljubav u svakome. Bila sam dobra, poslušna, volela sam ljude i verovala im, davala sam sebe neizmerno, rekla bih i žrtvovala se, da bih dobila za uzvrat malo čiste i iskrene ljubavi koja bi zacelila rane koje sam nosila.
Sećam se tih prvih zavisničkih odnosa u periodu kada sam stasala u devojku, sećam se prvih snova o princu na belom konju koji će me naći i odvesti daleko i pružiti ono za čim je moje srce čeznulo. Zaljubljivala bih se čisto, naivno, romantično, rekli bismo slepo, živeći svoje snove od sapunice. Željna izvorne ljubavi i ne znajući da je neću dobiti na taj način, patila sam, razočarana svaki put. Ređale su se ljubavi ali i rane koje su ostajale nakon njih.
Moja relativno rana udaja, u tom trenutku predstavljala je za mene spas. Pobegla sam od svega, misleći da ću u braku dobiti tu dugo čekanu ljubav. Priznaću vam jedan detalj, udala sam se nakon samo dva dana poznanstva. Ali, avaj! Za samo par godina uvidela sam svoju fatalnu grešku u odabiru, ali nije sam odabir bio greška, već način i to ko je zapravo birao. Sada, svesna toga, znam da je on bio izbor mojih trauma, mojih želja, očekivanja i duboke potrebe za sigurnošću i pažnjom. Biralo je sve ono što sam u odrazu ponela sa sobom: nesigurnost, osećaj neželjenosti, krivica što postojim i što sam devojčica i strah za sebe i svoju egzistenciju koju sam samo nadogradila kasnije brinući se i odgajajući svoju decu nakon razvoda. Iskreno verujem da sam sav teret ponela samo ja, jer nisam dozvolila da moja deca išta osete na isti način, bezuslovno sam ih volela.
Sledeći pokušaj u tom pravcu samo je produbio patnju i moji zavisnički odnosi su poprimili veće razmere. Nisam samo zavisila emotivno, već sam dozvolila da zavisim i finansijski.
Radila sam posao koji sam volela, živela sam sa decom kao podstanar. Nakon dvanaest godina braka započela sam život od nule, sa svim obavezama i odgovornostima za decu, za sebe i za posao. U to vreme veza koju sam imala nije mogla nadomestiti sve ono što mi je bilo potrebno. Iako sam imala finansijsku pomoć, psihička i emotivna je izostala. Morala sam da pritom ispunjavam određene uslove i nisam bila potpuno slobodna. lako sam u tom stanju uletela u još jednu vezu, pa su one paralelno trajale neko vreme. Rastrzana i u kolapsu, da bih se nekako izvukla iz problema, pozajmila sam novac od zelenaša kako bih se razdužila i spasla okova lažne ljubavi, ali nisam uspela, jer sam se ubrzo razbola. Nakon moje i sinovljeve operacije i dugog perioda depresije i anksioznosti, usledilo je buđenje mog bića za višu svest i istinu.
Naredna faza nosila je nešto neočekivano - susret sa osobom sa kojom živim i danas i sa kojom imam sasvim drugačiji odnos, ja to nazivam darom sa neba. Taj neko me je iskreno prigrlio zajedno sa decom, i pokušao zajedno sa mnom da pronađe i otkloni uzroke mom stanju i mojoj patnji. Tada sam dobila priliku da se ponovo rodim i priliku da živim drugačiji život, otkrivajući uzroke i gradeći ono što sam oduvek želela.
Danas kada mogu da pogledam unazad drugim očima, zahvalna što sam dobila priliku da sagledam život, neke stvari ispravim, a neke ostavim u prošlosti ispunjavajući ih razumevanjem i bezuslovnom ljubavlju, a i da nakon svega uspem da sve to kroz ove ispovesti podelim sa vama. To je nadasve neprocenjiv dar.
Sada nakon takvog puta i iskustva želim da vam kažem i ovo – bez obzira koliko vas neko voli i sa koliko pažnje obasipa, ono što ne smete zaboraviti jeste da proverite kakvom ljubavlju volite sebe, da li je ona nečim uslovljena ili ne, da li sebe obasipate onim čime želite da vas drugi obasipaju. Kada kao ja tražite ono što vam treba od drugih, neminovno upadate i pored sve borbe u zamku zavisničkih odnosa. Verujem da je moja svest danas na zavidnom nivou. Ne kažem da sam potpuno svega svesna, ali neprekidno stražarim nad svojim mislima, emocijama i osećajima pa tako i mogu da predosetim ako naiđe neka slična situacija koja me lako može načiniti robom u bilo kom smislu.
Pazim, jer je tanka linija između zdravih i zavisničkih odnosa. Kao što zavisimo kao deca od roditeljske ljubavi, možemo egzistencijalno, emotivno biti zavisni od tuđeg mišljenja i stava, ali takođe psihološki i duhovno zavisni. Sve su ovo nivoi na koje se zavisnost može proširiti i prekinuti vaš osećaj da postojite, da imate sigurnost i veru u sebe, da imate pravo na lično mišljenje, iskustvo i odluke. Imate pravo i da grešite ali da prihvatite odgovornost za ono što mislite, govorite i radite, a da pritom ne izostane osećaj da ste bezuslovno voljeni.
Meni je ovo iskustvo iz nekog razloga bilo potrebno, moja duša je odabrala ovakav put da bi kroz prolazak spoznala svoju sopstvenu istinu i ostavila vam naučene lekcije.
Ako vam moje iskustvo može pomoći i u mnogome oplemeniti vaš život, beskrajno sam zahvalna.
Iz srca punog ljubavi poklanjam vam ove priče. One jesu deo mene ali će svetleti kao svetionik svima kojima to bude potrebno.
Zato, vaš pogled u trenutku kada osetite titraje novorođenog deteta u vašem naručju bude bistar i ispunjen iskrenom i nepreglednom ljubavlju; neka se svako dete ogleda u vama kao u izvoru sveprisutne ljubavi i neka upije radost koja će mu biti jedina prava sigurnost i štit.


ZAVISNIČKI ODNOSI-drugi deo

Jedan od najtamnijih oblaka u mom životu bio je nasleđeni ili stečeni program zavisničkih odnosa. Moja sećanja su uglavnom ispunjena potrebom da ne dozvolim sebi da prihvatim takvu vrstu odnosa. Bila sam buntovna, borbena, umela bih da se posvađam i na taj način sebe odbranim od takvih predloga. Ponekad bih vikala pa čak i bila spremna da se pobijem, braneći tako svoje granice i svoj integritet. Nisam razumela postupke ali su mi se činili ispravnim. Verujem da sam instinktivno znala u kakve sve nevolje mogu zapasti.
Koliko god sam se trudila da odolim pritiscima utoliko mi je život nametao takve situacije, kao da sam ih nečim prizivala.
Zavisnički odnos koji je, po mom mišljenju prirodan jeste odnos koji se stvara sa majkom dok smo još u njenom stomaku, s tim da taj odnos može biti narušen i destruktivan. Kao beba zavisimo od mnogo čega u okruženju, u maminom stomaku od njenih vibracija, navika, ishrane a potom i njenog psihičkog stanja. Beba oseća i upija sve ono što se oko nje dešava na mnogo različitih nivoa, tako da oseća našu energiju i poruku koju joj šaljemo, našu naklonost, brigu, ljubav, osećaj sigurnosti i bezuslovno prihvatanje. Sve ovo direktno utiče na bebin rast i razvoj.
Smatram da je ovo period rađanja prvih zavisničkih odnosa koji, ako su ispunjeni bezuslovnom ljubavlju, mogu biti temelj našem ispravnom odnosu prema sebi, ispunjen takođe takvom ljubavlju. Beba u tom periodu može biti izložena i drugačijim okolnostima. Može da oseti da nije prihvaćena kao dečak ili devojčica ili da je neželjeno dete. Takođe može osetiti vibracije loših međuljudskih odnosa, raznih psihičkih trauma koje je majka doživela. Jedan od najbolnijih uticaja je majčin strah za bebinu egzistenciju, strah od prevelikih očekivanja i odgovornosti, s tim da strah ispunjava čitavu lepezu raznih razmišljanja sa neželjenim ishodom. To je osnova da se iskusi jedan drugačiji život.
Sve preživljeno u tom uzrastu ostavlja duboke tragove i utiče na čovekov odnos prema sebi, drugima i svetu. Lične odluke i stavovi direktno će zavisiti od temelja u tom periodu, od urezanih diktirajućih elemenata kojih nismo uopšte svesni dok ne počnu da diktiraju naše odnose ili naš celokupni tok života, usmeravajući ga onako kako mi ne želimo.
Ono što ostaje najduže na našem licu je odraz u roditeljskom prvom pogledu. Taj odraz će nas pratiti čitavog života. Da li smo u njihovom oku ugledali bezuslovnu ljubav ili smo videli neželjenost, bol i strah? Sa tim likom odrastamo i gledamo sebe i svet oko nas. Ako je u tom uzrastu izostala majčinska ili očeva pažnja, prisutnost ili pak njihova međusobna ljubav, zasigurno ćemo potrošiti najveći deo života tragajući za tim što nam je u tom trenutku nedostajalo. Tražićemo našu stabilnost, sigurnost, korene, nešto što će nam biti oslonac i podrška. Prazninu koja će zjapiti kao ambis bez dna nijedena osoba neće moći ispuniti, koliko god toga tražili nikada nećemo popuniti to mesto.