уторак, 26. септембар 2017.

DESTRUKTIVNA KRITIKA

Nastojeći da izdvojim neke upečatljive momente i najsnažnije osećaje iz mog života uvek sam u dilemi. Šta je to što bi svojim otkrivanjem moglo uticati tako da olakša i poboljša kvalitet života mnogih? U tom traženju naišla sam na kritiku. Ne znajući da postoji i ona divna strana nje, nosila sam bolne ožiljke njene destruktivne strane.
Sećam se da sam stalno bila izložena kritici, od strane roditelja, društva, partnera, činilo se nekako da ništa samnom nije bilo u redu. Bilo šta što sam u svojoj kreaciji ili nameri htela da uradim, nailazilo je na osudu, korigovanje, uslovljenost i nepriznatost.
Nisam razumela šta to nije u redu, bila sam vredno dete, odličan učenik, poslušna i pažljiva, ali ni tada nisam dobijala odobravanje i podršku za ono što sam uradila. Tako zbunjena i u neznanju puno sam patila. Vremenom sam, da bih se zaštitila od silne kritike, radila sam sve do savršenstva kako bih izbegla osudu. Postala sam perfekcionista. Radoholičarsvo i udovoljavanje su samo još neki dodaci na tom putu. I pored toga što sam potrošila toliko energije i životne snage da izgradim ove odbrambene mehanizme, nisam uspevala da umanjim osećaj manje vrednosti, poniženosti, ljutnje, odbačenosti i neprihvaćenosti. Najsnažniji osećaj koji se provlačio čak i kroz snove bio je strah i tuga da nikom nisam potrebna i da me niko ne želi.
Isceljenje mog bića od trauma destruktivne kritike trajalo je dugo, i bilo je zaista teško i bolno.
Danas sam svesna da je iznošenje stavova i mišljenja neophodno, u pravom trenutku i na pravom mestu. A to kako i zašto upućujemo kritiku je od presudne važnosti. Odgajana uz toliko kritike i sama sam postala destruktivno kritična prema drugima. To je sasvim normalno kad podlegnete vaspitanju, onakvi kakvi su prema vama u tom periodu, postajete i vi prema drugima. Postala sam svesna svog višestrukog zadatka: isceliti sebe emotivno, psihički i fizički od uticaja kritike, a pri tom promeniti način razmišljanja, odnosno, naučiti konstruktivno kritikovati.
Kritika je konstruktivna kada njome postižemo promenu u ponašanju osobe koju kritikujemo. Destruktivna je ona kada to ne postižemo već njome provociramo ljutnju, povlačenje, otpor, strah, krivicu itd.
Naučna istraživanja pokazuju da konstruktivna kritika uvek treba da se odnosi na ponašanje, a ne na osobu. Potrebno je direktno se obratiti toj osobi i izneti ono što smatramo pogrešnim i što nam smeta, zatim ponuditi rešenje analizom i rasuđivanjem. Pritom je dobro naglasiti i ono pozitivno u ponašanju, ne provocirati nužno negativna osećanja i najvažnije - iznositi kritiku bez agresije u govoru.
Velika je mudrost uskladiti sve ove parametre kako bismo izbegli destruktivnu kritiku i kako bismo podstakli drugo ljudsko biće na sagledavanje boljih mogućnosti i duhovni rast. Posledice destruktivne kritike mogu biti zaista bolne, po mom mišljenju nekad čak i smtonosne, jer takvom konstantnom kritikom i provociranjem negativnosti možemo izazvati osobu da počini ubistvo ili samoubistvo. Njen uticaj može ostaviti i snažne psihičke traume od kojih se ljudi teško leče.
Tako da pre nego što uputite kritiku valjalo bi da razmislite kako će ona uticati na osobu kojoj je upućujete. Birajte da ona bude konstruktivna, ispunjena razumevanjem i poštovanjem i na način koji će podstaći ljudsko biće kojem želite dobro na svesno i zdravo razmišljanje i rasuđivanje.


VODENICA

Prisećam se tatine i mamine radosti kad su javili da će emitovati priču o našoj vodenici u jednoj tada popularnoj tv- emisiji. Odavno nisam videla osmeh na tim izboranim licima. Te duboke brazde govorile su bolnim glasom. Odavale su požrtvovanost, brigu i sve nedaće koje su prošli. Takođe su oslikavale neostvarenost, bol zbog siromaštva, nepriznatost, izmorenost i tugu.
Bilo nas je sedmoro u kući, nas četiri sestre, njih dvoje i deda.
Znam koliko su se trudili da ne osetimo bedu siromaštva, ali to nije moglo ukloniti senku u njihovim očima. Znam koliko su radili da bi nam obezbedili parče hleba i sve ono što je bilo potrebno da bismo bile srećne, završile školu i pronašle naše utočište u svetu i u tuđem gnezdu, ostavljajući ih. Znam da su nas voleli onako kako su umeli, sa prepunim srcem ljubavi ali praznih džepova i pored tolikog truda.
Gledajući možda po prvi put, iskreno, u njihove oči, ugledala sam onaj deo sebe zbog kog ni moje oči nisu blistale od radosti.
Tog dana dok se emitovala emisija, osetila sam da je moj otac napokon dobio priznanje za uloženi trud. Izjavio je:" Ja sam zaslužan za to što ova vodenica danas radi, moj otac se mučio, zašto ne bih i ja."
Srećan, govorio je sa toliko žara kao nikad pre. Iz svakog sloga njegovog glasa progovarale su generacije mojih predaka, koje su založile svoj deo na toj zemlji, ostavljajući nepisane tragove svojih misli, namera, navika, karaktera i svoje neizmerne ljubavi. Preporođen, makar na kratko, nije sakrivao iskre svoje radosti.
Ti trenuci bili su za mene najblistaviji, prepoznala sam se kao zrno pšenice između dva kamena koja su sve vreme oblikovala ovo što sam ja danas. Iako svesna svog nasleđa, svih karakternih osobina i programskih šema vaspitanja, nisam ostala pri mišljenju da sam žrtva svega toga.
Naprotiv, ta dva kamena su svojim postojanjem i ulogom učinili da prepoznam zrno mudrosti u sebi, to divno seme ljubavi koje nosim, i to da svojim postojanjem mogu učiniti da mnogi vide to isto u sebi.
Iz mog sad očišćenog srca izvire zahvalnost roditeljima, zahvalnost što prepoznah ljubav vašu, vašu ulogu, vaše mesto pod ovim svodom u Univerzumu.
Beskrajno vam hvala za svaku suzu, i svaki trud. Opraštam vam.
Možete u miru nastaviti i biti. Volim vas i hvala.

KIŠA

Osećam titraje nadolazeće jeseni, njeno kucanje na našim vratima projavljuje obilje i raskoš koju donosi. Ponosno drveće nudi svoje plodove i puni naša čula opojnim mirisima, ukusima i bojama. Njene raznobojne haljine mame poglede, golicaju i pozivaju na ples, na pesmu, razgaljujući srce i dušu.
Posebno je volim, njene čari me ostavljaju bez daha, njeni vetrovi donose kišu kojoj se neizmerno radujem.
Tada, kad se oblaci nagomilaju, a vetar ponese šareno lišće kroz puste ulice, osetim da je nebo spremno da zaplače, tad podignem glavu i pustim da me nebeske suze miluju.
Taj šapat prohladnog vetra, požutelog lišća i rasprsnutih kapi bude istovremeno neiskazanu tugu i radost. Jedino se tada iz dubine mog beskrajnog bića propne neizmerna tuga, svim drugim danima kao da spava. Jedino tada se grotlo otvori i ona pojuri van. Protegne se i zahukta, osvoji me celu, zamagle se tada i moje oči, od samog očaja ili sreće što odlazi teško rasudim. A možda je sve samo od kiše?


среда, 20. септембар 2017.

SUNČANA STRANA ULICE

Hodala sam sunčanom stranom ulice i pronašla mesto za uživanje. Bio je to panj, naravno, takođe osunčan.
Posmatrajući prirodu oko sebe, bubice koje su šetale po laticama cveća, drveće koje je pevalo proleću, travu koja je bivala zelenija i privlačnija i ptice koje su u jatima pronosile radosne pesme o nadolazećem rađanju života, shvatila sam da učestvujem i svedok sam tajanstvenom toku životne energije. Večnoj misteriji, koju još niko nije odgonetnuo. Sve oko mene je slavilo život, budilo život, živelo život. I ja sam bila tu kao izvor, kao sam život. Mali delić, koji svojim postojanjem ima svoj udeo u veličanstvenoj igri stvaranja.
Najednom nisam osećala samoću, ništa nije dalje od istine da je čovek sam.
Čuo se i glas novorođenog deteta, a na klupi do mene već vremešni par, slušao je muziku sa radija, lagano pevušeći pesmice njihovog vremena, stare šlagere, komentarišući pevačke sposobnosti. Radost življenja ispunjavala je obe krajnosti jednog ciklusa, rođenja i starosti.
Osećala sam tu tananu lakoću postojanja i mogućnost izbora. Možemo živeti pevajući i dati životu smisao ili ćemo živeti kukajući i tumarati bez ikakvog smisla. Ono između te dve krajnosti je tajna za svakog od nas, divno platno na kome imamo mogućnost da slikamo, pišemo i odišemo onim što jesmo.
Hodajte sunčanom stranom, radujte se životu u vama i neka vam svaki dan bude dušom satkan.



TAJNA VEZA

Dotakla se duša mene
ili ja nje.
Ko će spoznati i razmrsiti
te niti tanane?

ISRENOST PREMA SEBI




Lagati sebe je opasnije nego lagati druge zato što kad lažete druge toga ste svesni na neki način i možete raditi na tome da to promenite, ali kad lažete sebe najčešće toga niste svesni i tada ste najdalje od istine.
Iskrenost podrazumeva ne lagati ni sebe ni druge, znači govoriti onako kako misliš i osećaš, što je u ovom svetu i u ovoj realnosti jako teško. Biti otvoren i iskren u prevodu današnjice znači, biti povređen, osuđen, neprihvaćen, optužen, odbačen, okrivljen, a u najgorem slučaju zloupotrebljen. Iz svih ovih razloga koji su podstaknuti najjačom emocijom, strahom, čovek gubi iskonsku vezu sa svojim bićem i lišava sebe zadovoljstva iskrene spontanosti.
U suštini svi volimo iskrenost ali se iz straha da neko ne zloupotrebi našu iskrenost povlačimo u sebe, zatvaramo i neretko smo skloni laganju. Često lažemo iz navike, naučeni, a da toga uopšte nismo svesni.
Naravno, ima onih koji, nažalost, manipulišu istinom, koriste laži i nečiju otvorenost za svoje niske i prljave ciljeve. Laž je posebno cenjena kod onih kojima je interes da servirajući poluistine i laži steknu više moći, novca i bogatstva raznih vrsta, manipulišući tako velikim masama ljudi.
Jedna laž u vašem životu će uvek povući i drugu i biće vam potrebno mnogo energije i strategija da bi laž mogla da opstane. Po mom mišljenju, to je previše posla uzalud jer istina je uvek jedna, čista i nedvosmislena. Koliko god se trudili da je istisnete i preoblikujete, nećete u tome uspeti.
Pored toga što je neophodno biti iskren, od velike je važnosti i naći način kako tu istinu ispoljiti. Pored toga, važno je ne gušiti istinu u sebi već ispoljiti ono u vama na adekvatan način, zapravo, dopustiti da se ispolji a da pritom ne povredi drugog. Gušenje pravih osećanja čovek na kraju uvek plaća zdravljem. Postoje takođe i momenti kada je bolje prećutati neke istine nego ih reći. Zato je jako važno proceniti kada, kako i kome se otvoriti.
Naučila sam da je velika mudrost prepoznati kada ću biti otvorena, a kada zatvorena, osim kada trebam biti iskrena prema samoj sebi. Još uvek mi život pokazjue koliko sam zaista iskrena prema sebi, a koliko ne.
U svakom slučaju, puno je primera ispoljavanja lične istine, neko voli da je direktno i snažno bez uvijanja ispoljava tako da ne vodi mnogo računa o posledicama i o tome kako će se neko osećati suočen sa njom. Stoga je važno obratiti pažnju da li će to što govorite nekog inspirisati ili će uticati na način da će se on povući, neinspirisan i utučen. Uglavnom, ovakav način može izazvati jednu vrstu govorne agresije. Potom postoje oni koji iz prevelikog straha ne mogu ni govoriti, stegne im se grlo, guše se i jedva da nešto progovaraju. takve osobe imaju snažne traume neprihvatanja , nametnute krivice i stida, a možda su bili i zlostavljani zbog svoje iskrenosti.
Onima, pak, koji imaju jaku potrebu za bliskošću i prihvatanjem i koji žive u strahu od odbacivanja, lekcije na tu temu će biti velike i značajne, biće upravo takve koje će ih naterati naposletku da obave taj teški zadatak nevezivanja za druge i njihovog mišljenja o njima.
Najteži zadatak koji sam ja prošla je upravo ovaj, proći sve lekcije iskrenosti prema sebi, zavoleti sebe ne mareći za ono šta će ko pričati o meni. Jedna, za mene divna rečenica, koju sam negde čula jeste da je mišljenje kao zadnjica, svako je ima. Nečije mišljenje nikako ne treba da utiče na mene , menja me ili umanjuje moju vrednost.
Postoje pak osobe koje su suptilne, direktne i spontane, odišu mudrošću. Takve osobe su vredne pažnje, sa njima je divno razgovarati, ali i one traže sebi slične da bi mogle razmenjivati mišljenja i iskustva.
Da li je vredno i da li treba biti iskren?
Da, naravno, vredno je i korisno. A ono što je neophodno jeste lagano se otvarati prema drugima, naći način na koji ćete saopštavati vašu istinu tako da ne povređujete druge, ustvari potrebno je težiti mudrosti, naći način.
Jednako važno je biti iskren prvo sa sobom, slušati sebe, naći razumevanje za sebe i svoje postupke, oprostiti sebi greške i prihvatiti odgovornost. Ne raditi protiv sebe apsolutno ništa, poštovati potrebe svoje duše, ponekad znači razgovarati i potražiti pomoć za neka akutna pitanja i probleme, nego učiniti nešto na prečac i pritom zarobiti sebe nekom odlukom o kojoj nismo dobro rasudili. Naučiti da se povežete sa sobom na najbolji način, onako krajnje iskreno i bez uvijanja, jer kada tako prihvatite sebe, sa svim što jeste i krenete hrabro u traganje za najboljim rešenjem, onda ćete lako i sa drugima naći načina i takta i lako ćete biti iskreni sa njima. Jednostavno ćete to osetiti i znati. Tek tada ćete biti slobodni. Istina oslobađa i strah nestaje.
Shvatila sam da govoreći istinu jačam integritet, što znači da imam bezuslovnu obavezu prema ličnoj vrednosti, što opet znači da poštujem sebe, vrednujem sebe i volim sebe. Kada imate ovakav odnos prema sebi, vaša istina i vaš integritet biće vam najveća potpora i zaštita od svih nepovoljnih uticaja. Vaš integritet je vaša zaštita.
Sve ovo postići i jeste svojevrsna mudrost življenja, da bismo bili u savršenom odnosu prema sebi, a onda i prema drugima, neophodno je govoriti istinu i naći način kako je saopštiti.
Isus Hrist je to lepo rekao:” Ako ispoljiš ono što je u tebi, spašće te ono što ispoljiš, ako ne ispoljiš ono što je u tebi, uništiće te ono što u tebi ostane neispoljeno.”



петак, 15. септембар 2017.

U SENCI UMA

Teorije o tome šta je to um su mnogobrojne. Neki izvori tvrde da je um aspekt intelekta i svesti, doživljen kao kombinacija misli, percepcije, pamćenja, emocija, volje i mašte. Ono što se meni dopalo jeste da je um privatno vlasništvo na koje niko osim vlasnika nema pravo pristupa i da su misli koje nam dolaze isključivo privatni razgovor sa nama samima. Niko drugi ne može poznavati naš um, može ga samo interpretirati, s toga proizilazi da samo mi možemo ispratiti i iskombinovati njegove aspekte na način da imamo život onakav kakav želimo. Ali to zaista možemo samo ukoliko smo ih svesni. Ukoliko nismo, živećemo nesvestan, uslovljen i mehanički život.
Sklonost nesvesnog dela uma, ili podsvesti, je takva da skuplja i stalno kobinuje sve informacije, iskustva, doživljaje, utiske koje upijemo u toku našeg života. Na taj način on sebi obezbeđuje kakav-takav opstanak, osećaj da je živ i učiniće sve da taj lažni život zaštiti, a vi ćete imati osećaj da štiti vas. Ne kažem da u nekim situacijama zaista to i ne čini, upozorava nas na moguće događaje, jer on je već iz one banke podataka iskombinovao naša iskustva i posledice pa samim tim mu je sve što liči na to potencijalna opasnost. I tada osećamo strah, pa i potrebu da se zaštitimo. Pretpostavke su umne, a procene treba da budu procene naše duše, kada um nije odvojen od nje.
S obzirom da nesvesni deo uma funkcioniše na kvantitetu, a ne kvalitetu, on će iskoristiti sva dešavanja, sve naše odnose na način da nas zadrži u frekvenciji koja njemu odgovara da bi opstao. Izazivaće takav tok vaših misli koji će se povezivati sa nečim doživljenim iz prošlosti, što će u vama buditi emocije straha, tuge, stida, krivice, ljutnje, besa itd. To je važno za njegov opstanak jer to je njegova hrana. Imaće potrebu da uvek bude u pravu, dokazivaće, želeće da bude jači, bolji, uspešniji od drugih, stvarajući tako nepregledan spisak aktivnosti sa kojima smo se mi poistovetili. Njegova igra i skrivena namera je takva da uvek hoće da nas odseče, zarobi i drži uspavane i što dalje od istine i svesti o našoj pravoj prirodi.
Priroda našeg istinskog bića postoji i bez uma, problem je što se čovek poistovetio sa njim, vezao za iskustva i ličnosti koje su nastale iz tog odnosa i zaboravio ko je on zaista. Tako je u prvobitnom trenutku nastala prva patnja i sve ono što mi danas doživljavamo na duševnom, psihičkom i telesnom nivou kao takvu.
Moje iskustvo govori da postoji taj magičan trenutak buđenja vašeg uma za nešto mnogo više od onoga na šta je on navikao i da od tog trenutka kreće njegovo lagano bankrotstvo koje kulminira jednim snažnim osećajem da više ne postoji. Zapravo, to je trenutak spajanja sa višim sferama, odnosno višim aspektima vašeg bića.
U tom procesu integrisanja dolazi do kidanja onih teških veza pistovećenosti sa svim vašim ulogama, ćišćenja raznih emotivnih nakupnina, programa, uverenja i svih onih složenih šema koje je um napravio do tog momenta. Tek od tada vaš život može biti vođen dušom sa potpunim osećajem radosti življenja i svrhe, kreativan i ispunjen. Tek ste tad živi. Dok ste u senci vašeg uma, odvojeni, mrtvi ste više nego kad zaista fizički umrete.
Um kao niži nivo svesti vezuje svoje postojanje za oblik, uloge i ličnosti. Za nivo uma to je jedina stvarnost, tako odvojen stvara iluziju da je on jedino stvaran. On je jednako nestavaran kao i senka. Obzirom da je nestvaran, u njemu nema istine. On je sama suprotnost onome što je stvarno. Prosto ne može i jedno i drugo biti stvarno. Stvarno je samo ono što u sebi nosi iskru postojanja, ono bez čega sve ovo ne bi ni postojalo.
Postojanje uma i izgradnja ličnosti su neophodni za iskustvo duše u uvoj dimenziji, tako i kontrasti ili polariteti kroz koje prolazi, da bi stekla svest o sebi, ali je i važno da se njih oslobodi nakon spoznaje, jer su iskustva samo tome i poslužila.
Kako bi čovek spoznao istinu da nema laži, svetlost da nema tame, večnost da nema ograničenosti? Kako bi znao ko si , da ne znaš ko nisi? Kako bi video sebe, da nemaš svoju senku?
Zato nije važno šta si sve uradio, kakav si put prošao, koliko si patio da bi ovo spoznao. Upravo te ova spoznaja vraća svom izvoru, izvoru sveg postojanja.
Jer ono što jesi i ja jesam, to je jedino stvarno i istinito. Ja jesam u svemu i sve je u meni. Kad sve lažno otpadne, ostaje tišina i beskrajna ljubav kao istina, kao postojanje.