четвртак, 16. новембар 2017.

PROCES SAGLEDAVANJA - BEZUSLOVNA LJUBAV

Inspirisana zekom i prepodnevnim događajima delim ovo sagledavanje sa vama.
Bezuslovna ljubav je neopisiva rečima, ona je najprirodniji tok duše, suptilna, nežna, lagana, neuhvatljiva, nedokučiva, neukrotiva, ničim je ne možeš kontrolisati; ona je tu sve dok je grubošću uma ili ega ne oteraš.
Našla sam se u situaciji kada sam ponovo poželela da odustanem od svih ideja i sebe same, kada sam se, isprovocirana, ponovo zapitala: da li je zaista sa mnom sve u redu, da li radim to što radim kako treba, da li sam opet pogrešila jer sam posumnjala da nešto ne valja.
Primetila sam glas u sebi koji me stalno kritikuje, i glas spolja koji se sa njim prepliće. Na trenutak sam zastala, ne dozvolivši tom točku da me ponovo zavrti, nije bilo prvi put. Uvek sam se nakon te vrteške osećala jadno, iscrpljeno, poniženo, poništeno, ponajviše istrošeno. Danas to nisam dozvolila, dotaklo me je, ali ne i zavrtelo.
Hvala bezuslovnoj ljubavi što me je podsetila na to da ostanem smirena i emotivno ne reagujem, jer znam ko sam, i samo ja znam istinu o sebi. Niko je drugi ne može videti tako kako ustvari jeste. Svako će gledati svojim očima, kroz svoja uverenja i stavove, kroz svoju interpretaciju.
Tu lekciju odavno prolazim, radosna što mi je život dao i proveru te lekcije.
Rekoh sebi - ima pomaka, raduj se. A zeka je samo to sa lakoćom potvrdio. Kako?
Dok je sve to trajalo, situacija, reakcija, uvidi, posmatranje, malo je bilo i suza. Ranije ih je bilo mnogo više. Zeka mi je prišao i samo je tražio da ga uzmem u naručje i zagrlim. To je, inače, naš svakodnevni ritual. On je samo bio tu pored mojih nogu. Podigla sam ga nežno, kao maleno dete kome treba najnežniji zagrljaj, pevušila sam mu i on je zaspao. Prizor je odisao čistom izvornom ljubavlju. Trenutak spoznaje i potvrde je bio baš taj - naš zagrljaj. On je govorio rečima bezuslovne ljubavi: sve je u redu, volim te, otpusti sve ono što drugi govore o tebi, evo dokazujem ti tako što sam tu u tvom naručju, ja zeka, sa potpunim poverenjem sam se predao, spavam u tvom krilu, bez imalo straha da ćeš me povrediti. Eee, znaš li ti da li je ikome to uspelo, da mene, zeku, drži tako u naručju, da spavam na leđima, opušten, bez straha.
To se može desiti samo u naručju punom ljubavi. Ja jesam bezuslovna ljubav i spavam samo u čistom zagrljaju, a ti to jesi. Hvala ti.

недеља, 12. новембар 2017.

ŽIVETI PRIRODNIM ŽIVOTOM

Moja ljubav prema prirodi postoji od detinjstva. Rođena sam u selu koje je okruženo raskošnim planinskim vencima, nabujalim potocima i čistim živim vrelima. Generacije mojih predaka odrastale su u prirodi, tako da sam i ja imala sreće da se rodim i odrastem u tim uslovima.
Iznad malene kuće rasla je divlja šuma, kroz koju sam smelo prolazila dok sam brala pečurke raznih vrsta: bilo je žutih lisičarki, mladih vrganja, a one stare velike primerke nalazila sam odlazeći dalje i dublje među hrastove. Bilo je tu divljih jagoda, šipurka, kupina, hajdučke trave i lešnika. U njihovoj raskoši sam uživala dok sam čuvala naše krave. Imale su, sećam se, neobična imena: Balja, Belka, Šarulja. Ne sećam se da smo ikada čuvali više od dve krave, meni su i one bile dovoljne, jer su znale da mi pobegnu kroz šumu, nakon čega bi ih dugo tražila lutajući brdima.
Zanimljivo je to da sam ih uvek nalazila u nekoj livadi sa detelinom, to im je bila omiljena hrana. Trčeći tako kroz gustiše i livade nisam razmišljala o tome da li ću naići na neku životinju koja bi predstavljala opasnost po mene, kao možda medveda ili vuka. Mada je bilo zmija u meni nije bilo straha, bez obzira na to koja je još opasna životinja mogla živeti u tim šumama. Sada, dok se sećam, shvatam kako me je, ustvari, čuvala majka Priroda. Povezana sa njom i čitavim živim svetom oko sebe, bezbrižna, spontana, razigrana, srećna i puna života, bila sam njeno dete i ona je o meni brinula.
Najlepše trenutke provodila sam ležeći na livadi daleko od kuće, posmatrajući nebo i maštajući šta ću biti kad porastem. A najslađi obroci bili su upravo ti na travi, ponela bih malo hleba sa kajmakom, paradajz, krastavac ili papriku, a zaslađivala sam se džemom od šipaka ili šljiva.
Još uvek osećam taj miris lekovitih trava, na svakom koraku je raslo neko drugačije dragoceno drvce ili biljka: drenovi, glogovi, bagremovi, kamilica, divlje kruške, oskoruše, zova, kantarion, orasi i žalfija. Toga je uvek bilo u izobilju i bilo mi je sasvim normalno da neke od njih usput berem ili jedem.
U zavisnosti od godišnjih doba priroda je menjala svoje boje, mirise i ukuse, a ja sam uživala podjednako u tom izobilju koje je nudila, uvek ga je bilo, samo se na drugačiji način ispoljavalo.
Reka ispod kuće tekla je svojim ćudljivim tokom, leti nas je pozivala na kupanje i uživala u našoj dečijoj graji, a ponekad u proleće bi znala nabujati i poplaviti okolno zemljište i njive. Razumela sam te prirodne cikluse i živela sam sa njima, povezana i u ljubavi.
Teško mi je odabrati te nesvakidašnje i izuzetne trenutke jer ih je bilo puno, samo ću neke probati da oživim. Kad se završe radovi u polju, nastupao bi period utopljavanja, u kući je postojao šporet na kom smo spremali hranu i grejali se. Obožavala sam kad ustanem da raspalim vatricu, ušuškam se pored njega na fotelji, pišem domaći ili grickam semenke. Zimski raspust je označavao dolazak Nove godine kojoj sam se posebno radovala. U to vreme, sneg je uvek padao na dan dočeka; tu sreću i ushićenje nije moglo ništa zaustaviti. Uspomene na te dane i radost koju sam osećala i danas odzvanjaju u meni u vreme praznika. Snega je bilo na pretek, sve je bivalo zavejano i sakriveno od sveta, postojala je samo belina, sjaj i staza koju sam pravila sankanjem. Zimske čarolije budile su najlepša osećanja, a zima je bila najlepše godišnje doba.
Bila sam zdravo dete, zdrava devojka od prirode izvajana, snažna a opet ranjiva od onog što nije ona i nije od nje.
Želje da upoznam svet i postanem neko odvojile su me od nje, nisam znala da u svet ne mogu bez svoje prirode. Iako je ona nastanjena u meni večno, uspela sam da je potisnem.
Danas nakon mnogo godina od rastanka, od mene je ostao samo vihor aktivnosti i ništa više. Sve ovo vreme živim pod pritiskom da svima budem sve, a sebi niko.
Znam, pustila me je da se izigram u tom lažnom osećaju pripadnosti svetu, a u stvari sam njena zauvek. Dozvolila je da pomislim da bez nje mogu, da bez nje znam više, da ću bez korena njenog biti smelija i jača, ali drvo bez korena ne može rasti, ni napredovati, bez njega ga malo jači vetar može iščupati. Trebala sam proći tom stazom koja je bivala sve bleđom odlazeći od prirode u ništavilo, jer sve ono kreativno, izvorno i nadareno se na tom putu brzo istrošilo. Svet je samo skupina formi bez njene životne esencije.
Od skora čujem njen glas i zov, dosta je bilo ove igrarije, vreme je da se vratiš izvoru svom. Zdravi ljudi imaju veliku izdržljivost i snagu, razigranog su duha, odlučni i smeli, pronicljivi i intuitivni, radoznali, veseli i spontani, lako pokazujuju svoju sposobnost za privrženost i povezivanje.
Da li smo danas zaista zdravi, evo, lako je proveriti.
Možda smo zaboravili našu prirodu, njeno ime, možda se ne odazivamo kad ona uzvikne naše ime ali znam da poznajemo to naše jezgro i da možda neprimetno, ipak težimo ka njoj. U dubini našeg bića znamo da ona pripada nama i mi njoj. To staro iskonsko sećanje se uvek uskomeša kad bivamo izgubljeni, sami i ostavljeni. Baš tad kad dodirujemo dno kao da dobijamo krila i ostavljamo sve lažno, prigrlivši nanovo ali iskreno ono istinsko, našu prirodu u nama.
Osećala sam je putem dodira, vida, i čula sam kako se pokreće u meni stalno. Dolazila mi je putem muzike i slika, putem reči, rečenica, ovih pesama i priča. Budila mi je čežnju kad bi se pojavio neko ko je ispunjen kreativnošću, neko ko je ispunjen životom i pravim ljubavima. Ostavljala je uvek trag da bih je mogla naći i uvek je nalazila način na koji me sve može dotaći.
Kada izgubimo dodir sa sobom, tad živimo savladani pravilima, egom, izgubljeni, odsečeni, napola ili skroz uništeni. Živimo život sa pola duše, opijeni, sterilisani, omamljeni , nerazvijeni. Kad izgubimo tu nit izvornu, sve postaje samo senka, misao neostvarena, ideja bez trunke moći, slomljenog krila koje nikad ne poleti. Uzaludne su tad borbe i povici, sva naša radost postane samo bura i vika jer smo slepi da vidimo kako naše konce vuče neko treći.
Oslušnimo taj glas prirode u nama, pružimo joj ruke i zagrlimo ono suštinsko, instinktivno i sveto, ono što sija i prestati nikad neće, ono što nosi sva znanja koja su nam oduvek potrebna.
Iskreno se nadam da će vas, kao i mene, priroda pozvati sebi i svojim melemom omekšati ožiljke, nahraniti dušu i zaceliti rane. Iskreno sam zahvalna na svim darovima kojima sam bila darivana. Vraćam joj se ispunjena i radosna jer sam sve naučila, vraćam joj se pročišćena i potpuno svesna istinske ljubavi koja jesam i čije sam deo.

четвртак, 26. октобар 2017.

ZAGRLJAJ BEZ REČI

Nežni dodir i zagrljaj bez reči
ponekad su zaista od svih reči veći.
Iskreno upućeni daruju krila,
osetiš slobodu i kao da snivaš.
Kad neko te sluša otvorenog srca,
tad postaju sjajni i dani i noći,
i patnja će tvoja sigurno proći.
Ponekad je potrebno baš tako malo
da hodamo nasmejani, vedri i srećni.
Zato kad osetim da mi dodir treba,
ja zagrlim nekog, onako, bez reči.
Ljubav je mudra jer dolazi tiho,
oslobađa i leči njen dodir bez reči.


TUGA



Uspavana hladnoća nanovo se budi,
samoća se propela, razdire grudi.
Stisak u nedrima, bol je sve veća,
pristigla je tuga minulih stoleća.

Suze naviru kroz prozore duše,
noseći patnju prošlih vremena,
naviru slike, svezuju, guše,
pred bujicom suza brane se ruše.

Suze su lek probuđenom bolu,
toplina dlana teskobu otapa,
svetlost se širi oblaci nestaju
tuga se u iskrenoj ljubavi utapa.

среда, 25. октобар 2017.

PORODIČNO NASLEĐE-Treći deo

Jesen je doba koje sam najčešće odabirala za putovanje do zavičaja. Ove jeseni, činilo mi se da ću to propustiti. Trebalo je spremiti zimnicu, majka je zvala, novca nisam imala pa je to bio jedan od izgovora. Ponovo se rađala radost na pomisao kako sam tamo, bilo je sunčano, toplo, misli su bile ispunjene prirodnim jesenjim šarenilom, mogla sam da udahnem vazduh sa okolnih planina i osetim ukus prohladne vode sa izvora koji se nalazio u dvorištu. Sve je bilo tako privlačno u mojoj glavi, ali te misli su ubrzo zamenile one koje su opominjale da će mi opet biti loše, neću izdržati, imam posla ovde i svoj život, možemo ove godine i bez zimnice. Dani su prolazili dok su se smenjivala raspoloženja, baš kao godišnja doba, svako je imalo svoje razloge zašto je tu.
Usledio je poziv od brata, koji je krenuo u selo. Rekao je da imam samo deset minuta da odlučim hoću li sa njim da krenem. Zamislite taj izazov, besplatan prevoz u oba pravca, pritom dobijam i pomoć oko spremanja zimnice. Deset minuta je bilo dovoljno vremena da odlučim želim li da se konačno suočim sa bolom i strahom ili ću to odložiti za drugi put, svejedno to me je čekalo.
Znala sam da me život zove; taj poziv bio je nedvosmislen, neposredan, poziv moje duše da se suočim sa mračnim delom našeg porodičnog nasleđa. A to ima presudan uticaj na događaje u mom životu, na odnos sa suprugom, moju nezaposlenost, nesređenost misli, necelovitost, na iznenadne strahove i blokiranost u sprovođenju divnih ideja i namera duše. Nekako je život stajao i pored velikog napora da se pokrenem. Bila sam prepuna ideja koje nisu mogle da se finalizuju. Sa suprugom neko vreme nisam uspevala da uspostavim komunikaciju ispunjenu ljubavlju i razumevanjem, stalno sam preemotivno reagovala i plakala, nisam znala šta bih mogla da radim jer novca nisam imala, želela sam napred, a činilo se da idem unazad. Bratov poziv je bio upravo taj korak koji je vodio napred, ali je to značilo nazad na izvor bola.
Prihvatila sam i hrabro krenula, a već usput sam shvatila da ću saznati nešto, duboko skriveno od mene, neku ili nečiju skrivenu tajnu. Brat mi je odmah rekao da ima potrebu da mi kaže nešto što malo njih zna. Te priče bile su ključ za otvaranje riznice porodičnih tajni.
Bilo je sreće i ljubavi pri susretu, ne mogu reći da nije, ali kao da je tu ljubav nešto gušilo.
Usledili su večernji razgovori između njih troje, tate, mame i brata. Dok su oni vodili žučne rasprave o tome šta se događalo, ko je kome šta učinio, rekao, ko je na koga ljut, ko se kome i zbog čega zamerio, koga i šta nešto nervira kod nekog, ja sam pomno slušala. Nastavljalo se borbom za pravdu i sa tim koliko je neodgovornih u društvu, politici. Ređale su se situacije i ljudi i priče o njihovom ponašanju i nepoštenju.
Ono što mi je privuklo najviše pažnje bile su svađe koje su razdvajale braću i sestre, roditelje od dece, neslaganja, nerazumevanja, tvrdoglavost, posebno neprihvatanje jedni drugih, bes i gnev koji se širio kao epidemija i zarazio čitavo porodično stablo. Bilo je i razvoda, pretnji, batina, odricanja, tipa “ ti za mene više ne postojiš” i bolno nerešenih granica oko nasleđenih parcela.
Dok sam tako nepomično slušala i gledala u njih, nisu znali da nisam učestvovala u tome na isti način, nisu ni slutili da ih, ustvari, zaista slušam i vidim ali očima ljubavi a ne zamračenog uma.
Nisu ni osetili kako svetlost polako nastanjuje njihova srca i sve pore prošlosti, čisteći sve pred sobom. Nisu primetili da se za njih molim svim srcem celim, da ih volim i razumem, da im opraštam I da ih pomirujem.
Da, ti dani su bili blagoslov za sve nas, za one čije korene prepoznah, za one žive danas i za one koji će doći. Svi su živeli u meni, verujem da su bezuslovnom ljubavlju tog tereta i oslobođeni.
Shvatila sam da je svaki moj korak vredeo svakog milimetra, jer sam se istinski posvetila čišćenju svega onoga što nije činjeno iz ljubavi. Na poklon sam dobila zapise, imena svih predaka i želju moje porodice da to sredim i napišem knjigu. Počastvovana sam i znam da to nije slučajno. Te stranice će osim imena biti ispisane i porukama čitavom svetu o tome kako treba živeti ljubav, i ništa drugo sem bezuslovne ljubavi.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti i volim te. Reči koje nisu samo slova na papiru, one su svetlo koje čisti sve disfunkcionalne zapise u našim genima. Zato prigrlite vaše drage, oprostite im i zatražite oproštaj, oslobodite se zamerki i svađa oko prolaznih stvari. Otvorite se samo za ljubav, budite seme ljubavi i ona će biti vaš hleb koji će vas večno hraniti.
Hvala Izvoru sveg postojanja na ovom daru, ne verujem više, sad znam da me ljubav vodi i da zna tačno šta mi je potrebno da bih mogla da rastem i idem dalje. Ljubav čini upravo to, oslobađa vas tereta da biste mogli napredovati i živeti slobodu, radost i ono što jeste – bezuslovna ljubav.


уторак, 24. октобар 2017.

PORODIČNO NASLEĐE- Drugi deo

Roditeljsku kuću napustila sam u svojoj šesnaestoj godini, srećna što sam upisala srednju školu u jednom velikom gradu, iskreno srećna što sam pobegla od preteranog rada i svih do tada nametnutih odgovornosti, ne znajući da niko ne može i nije pobegao od samog sebe.
Pamtim kako mi je tada, a i sada, najmučniji trenutak bio kada bih planirala i odlazila u posetu svojoj porodici. U trenutku bih osetila radost svog srca zbog odlaska, koja je kratko trajala, nako toga zavladao bi dominatno osećaj nepregledne distance zbog teških odnosa. Čim bih stigla , želela sam da se što pre vratim nazad u grad. Jedva sam izdržavala dva do tri dana , nakon čega bih bežala glavom bez obzira.
Često sam se pitala kako je to moguće osetiti toliku blagodet zbog povezivanja i podrške porodice, a onda iznenadnu pretnju, zbog koje bih bežala kilometrima daleko.
Trenutak u kome vam ovo pišem je onaj najdragoceniji od svih, jer otvara posve novu dimenziju sagledavanja i nudi izlaz iz psihološkog mraka iz kog dugo pokušavam izaći.
Izbegavala sam taj jednogodišnji susret, nikada nisam išla sama, uvek bih tražila društvo, jer sam jedino tako uspevala da podnesem taj i dalje kratkoročni period boravka. Sećam se izgovora i razloga koje sam smišljala kako bih opravdala zašto se moram brzo vratiti nekoj svojoj kući. Zaplakala bih jer nijednu kuću ne osećam kao svoju. Često sanjam da se nalazim na ulici, jecajući i lutajući sa saznanjem da nemam svoju kuću. Razlog moje beskrajne tuge ležao je upravo u nedostatku topline u roditeljskom domu i prijateljskog okruženja punog podrške i ljubavi. Uvek je na prvom mestu bio rad, moralne vrednosti, uslovljena ljubav i kritika. Sada znam koliko i kako te stvari razaraju odnose i ubijaju ljubav u nama samima. Tada, sa šesnaest godina, već sam imala duboko urezane šeme porodičnih vrednosti. U svet sam ponela: dobrotu, poštenje, kritiku, osudu, ljutnju, požrtvovanje, tvrdoglavost, nezadovoljstvo, tugu, krivicu , stid, perfekcionizam, preterano milosrđe, okrenutost prema drugima i, kao šlag na torti lakovernost i neznanje. Idealizovala sam druge ljude i stvorila lični osećaj manje vrednosti.
U početku počnete da se ponašate prema sebi zahtevno, kritički, uslovljeno, misleći da su to prave vrednosti, a onda se i prema ostalima postavite tako, jer ne znate da postoji drugačiji odnos osim onakvog kakvom su vas naučili i onakav kakav ste usvojili dok ste oponašali ljude oko vas.
Prepun kofer disfunkcionalnih programa nije me mogao odvesti daleko. To preteško breme nije obećavalo slobodu, već ropstvo i patnju. Daleko od izvornog doma, roditeljske ljubavi i duhovnog znanja, nisam mogla očekivati radost života iako sam bila uporna u ponavljanju, ali grešaka, pa drugačije nije moglo ni biti. Nije postojalo drugačije seme, osim onog koje ću ja prosejati i posejati onda kada prođem sve lekcije.


PORODIČNO NASLEĐE - Prvi deo

Kada događaji u životu krenu naopako, s pretnjom da ugroze fizičko zdravlje, međuljudske odnose, brak, posao ili neki lični projekat, odmah se pitamo šta to nije u redu. Često su to situacije koje pozivaju na put ka otkrivanju uzroka koji je u nama i koji je najčešće povezan sa porodičnim nasleđem.
Počnu da nas zanimaju ti raznovrsni likovi koji su vezani za određena mesta i događaje u prošlosti, prepuni preživljenih trenutaka, urezanih u kodove koje nasleđujemo.
Poruke nekih mudrih glava iz minulih vremena govore kako je sve u nama, kako sve nosimo u sebi i kako je uzrok patnje i lek takođe u nama. Ako se zapitamo kako sve to postoji u nama, jednostavan odgovor je upravo taj, istina koju nosimo u genima, u kodovima koji nose i prenose sve zapise onih pre nas, kako individualno tako i kolektivno.
Porodično nasleđe nosi uglavnom sve aspekte ljudskog ponašanja, kako funkcionalnog tako i disfunkcionalnog, koje nas uglavnom najviše spotiče ali ujedno i podstiče, jer nas budi, osvešćuje i tera da otkrijemo uzroke naše patnje.
Mi danas nosimo teret disfunkcionalnog ponašanja naših predaka. Svako od nas to može primetiti na svakom koraku nekog sadašnjeg trenutka, ako se samo malo obrati pažnja i ako se samo malo zastane pred onim što nas muči, a da se pri tom zaista pred tim bude iskreno objektivan. To nešto sa konstantnim zračenjem privlači našu pažnju, doslovno nudi i poziva na dublji uvid, jer nosi uzročno seme koje je rodilo naše teškoće sada.
Slični događaji u mom životu bili su snažni okidači pred kojima nisam mogla ostajati slepa a ni gluva, pozivajući na ne baš primamljujuću avanturu u otkrivanju porodičnog nasleđa. U početku je bilo zaista bolno i nerado sam pristajala da se suočavam. Tada sam bivala jednostavno ubačena u situaciju i nije se moglo nazad. Morala sam da se prepustim, verujem i čekam da se pojavi odgovor koji bi mi pomogao da bar malo razumem i spoznam uzroke velikih životnih lekcija koje sam prolazila. Prepuna bolnih ožiljaka i trauma jedino sam tako mogla da se iscelim i pređem put golgote. Vremenom sam stekla više poverenja u život i proces koji se odvija, postajala sam otvorenija i budnija, samim tim mi je bilo lakše da sve podnesem. Shvatila sam da priroda mog postojanja zna šta je za mene najbolje, kao i način na koji ću najbolje razumeti poruke. Ta suočavanja nisu nimalo prijatna, sad mogu da razumem svako ljudsko biće i svakom bih mogla reći da našu patnju zaista čini težim otpor koji pružamo pri takvim procesima kada nam život servira neku bolnu lekciju. Vera, poverenje u sebe, u ono božansko u meni je bilo jedino uporište na tom putu, to me je vodilo, čuvalo, hrabrilo i davalo sve što mi je bilo potrebno. Naučila sam vremenom da budem otvorenog uma, bez otpora, budna, i zaista sam bolje videla, bolje čula, i više mogla da osetim šta je to što mi život poručuje.