Umočih
pero u mastilo svog života. Opipavajući najmekše
slogove i najnežnije reči, usudih se da joj napišem koju.
Već
dugo uzimam pero, pokušavajući da joj se obratim, uvek me neka
glupost omete , tuđa ili moja, zar je važno
ako papir ostane netaknut. Svaki dan ispisujem neispisane stranice
dnevnika, dozivam je, jer mi treba, ali ništa ne čujem, pa i kako
bih kad u prazno pišem i govorim.
Umolih
sebe u nameri da napokon sednem i napišem to pismo ali osetih samo
prazninu misli i neiskazan prostor u sebi, nedokučivu tišinu koja
treperi u neizvesnosti.
Zaiskri suza u mom oku. To ONA treperi,
skrivena, čeka da joj se obratim. Tišina se prosula kao plašt koji
čuva da se nit ne prekine. Samo u tišini
može čuti titraj mog daha i onoga što joj želim reći. Hladnoća
se propela do vrhova prstiju, smrznuta pred
istinom koju dugo ne progovaram. Nisam umela, nisam znala kome da se
obratim, kome da se otvorim, a da ne zaplačem od bola, od teskobe
koja mi razbija grudi.
Umorna sam, draga moja, tumarajući ovim
svetom bez tebe, umorna i preplašena, izboranog, smežuranog lica,
ostarela u nadanju i očekivanju boljeg, lepšeg i
ispunjenijeg života. Ogrubela sam odveć od kopanja po razrušenim
iluzijama, prevarena, obmanuta, iskorišćena, zloupotrebljena. I
stalno, i iznova me laž progonila, laž da sam bezvredna, da sam
lakoma, nesposobna i beznačajna, da sam nemoćna i bedna, da sam
mizerna i glupa, dušo moja.
Znam da si nežna, leptiru moj, srno
moja mila, znam da me slušaš pomno i nepomična stojiš, govoriću
tiše da te grubost ne otera, jer bez tebe ne mogu
više, ne vredi , ne ide, ne želim bez tebe ići, ni pedalj
ni koračić, nijedan tren bez tebe ne umem,
ne živim, ne treba mi.
Izgubljena sam, dušo moja, i sama,
ostavljena, prekorom i uvredama probodena, nevoljena, neželjena,
nepotrebna i neshvaćena, pepelom posuta i
prezrena.
Ne smejem se više, dušo medna, od govora svog strepim,
jer nisam sigurna iz čijih će korica hladna oštrica poteći i moju
istinu saseći.
Očajna sam i beskrajno tužna bez tebe, mila.
Ovaj svet i život bez tebe je tama, sirova snaga koja neme mere ni
razuma, zlo koje se mahnito kreće i oduzima svetlo bez
pitanja.
Odavno već želim da ti kažem koju, nedostaješ mi.
Kako samo možeš toliko dugo bez mene ili je to dugo samo za mene, a
tebi je tren jer si večnošću ispunjena.
Priđi i poljubi me,
tako da osetim žar, dodirni me i oživi. Bar
ostavi trag svetlošću okupan da te lako mogu naći kad zacrne se
dani moji ovde. Ostavi mi stopa trag da te
pratim kad se uspavam. Ne idi od mene, dušo, željna sam te svakog
časa, čuvaću te i stalno bdeti kao što čuvah sestru i
brata. Priviću te na svoje grudi, pevaću ti uspavanke,
meke, snene, poljupcima oblivene. Ostani tu
pred mojim vratima i čuvaj me, dopuštam ti da vodiš moje snove i
korake. Budimo jedno zauvek.