уторак, 3. октобар 2017.

VERA-ISKONSKO NASLEĐE

Onda kad sam zakoračila u nepoznato, prelazeći prag svog božanskog doma, onda kad smo svi mi pohitali u daljine da stvaramo svetove, jedna tanana nit je ostala uvek uz mene, uz nas, da nas prati i vodi.
Mogu samo zamisliti kako je izgledao taj trenutak odvajanja naše stvaralačke iskre koja je pošla na svoje sveto putovanje.
S verom sam došla na ovaj svet, verom istražujem, spoznajem i stvaram. Vera je snaga i moja moć dok otkrivam ono lično i kosmičko. Verom opipavam, doterujem i nove svetove gradim. Vera su vrata u ovaj svet. Vera je put i znakovi na njemu koje pratim do svog cilja. Vera je veza između sumnje i provere, između istine i laži.
S verom uvek gledam novi dan, sa njom lakše vidim i juče i sutra. Vera je osnova mog kretanja, pogleda i sveukupnog bivanja. Vera je hrabrost, odvažnost i istrajnost. Vera je vera u sebe, u svoje postojanje, u svoje apsolutno uporište. Sa njom sam došla i upoznala tebe, saputniče moj.
Vera i ljubav su esencije praiskonskog stvaranja, ono nešto sa čim je stvoritelj gajio ideju o nama. Verom nas je vajao i spajao, veru nam je podario da sa njom putujemo i da se sa njom Njemu vratimo. Vera je potka našeg postojanja a ne samo puko verovanje.
Verovanje može biti samo mali korak koji zasigurno vodi do suštinske vere, koja nas vraća kući, onom pragu sa kog smo se hrabro otisnuli u tokove koje nazivamo život. Vera je nit koja nas sa domom spaja. U kom god da smo svetu i delu Univerzuma, ona je tu da nas podseti da ne zaboravimo naše utočište satkano od zvezdane prašine. Mi smo ideja koja samu sebe usavršava putem vere.


VERA

Od iskona vera postoji,
kao zrno mudrosti koje nas vodi.
Ona nas prati, uzdiže, bodri,
njena nas bit ka izvoru vodi.
Iz ljubavi rođena božanskog je kova,
uvek je draga, uvek je nova.
Spremna da krepi, spasava, tera,
iako mala planine pomera.
Ona je tu od prirodnog dara,
spremna da svaku staru preslišava.
Sumnjom ispituje, i proverava,
stalno te prati u onom što misliš.
Od tebe traži uvek da promisliš,
jer nimalo ne voli
kad joj se slepo pokloniš.
Iskonska vera svetove stvara,
svetove menja, ne pokorava.
Ona je svetlo ljubljenoj duši,
i na svom putu zablude ruši.
Vera je snaga, vera je moć,
sa njom će smisao sigurno doći.

недеља, 1. октобар 2017.

MOJOJ DUŠI

Umočih pero u mastilo svog života. Opipavajući najmekše slogove i najnežnije reči, usudih se da joj napišem koju.
Već dugo uzimam pero, pokušavajući da joj se obratim, uvek me neka glupost omete , tuđa ili moja, zar je važno ako papir ostane netaknut. Svaki dan ispisujem neispisane stranice dnevnika, dozivam je, jer mi treba, ali ništa ne čujem, pa i kako bih kad u prazno pišem i govorim.
Umolih sebe u nameri da napokon sednem i napišem to pismo ali osetih samo prazninu misli i neiskazan prostor u sebi, nedokučivu tišinu koja treperi u neizvesnosti.
Zaiskri suza u mom oku. To ONA treperi, skrivena, čeka da joj se obratim. Tišina se prosula kao plašt koji čuva da se nit ne prekine. Samo u tišini može čuti titraj mog daha i onoga što joj želim reći. Hladnoća se propela do vrhova prstiju, smrznuta pred istinom koju dugo ne progovaram. Nisam umela, nisam znala kome da se obratim, kome da se otvorim, a da ne zaplačem od bola, od teskobe koja mi razbija grudi.
Umorna sam, draga moja, tumarajući ovim svetom bez tebe, umorna i preplašena, izboranog, smežuranog lica, ostarela u nadanju i očekivanju boljeg, lepšeg i ispunjenijeg života. Ogrubela sam odveć od kopanja po razrušenim iluzijama, prevarena, obmanuta, iskorišćena, zloupotrebljena. I stalno, i iznova me laž progonila, laž da sam bezvredna, da sam lakoma, nesposobna i beznačajna, da sam nemoćna i bedna, da sam mizerna i glupa, dušo moja.
Znam da si nežna, leptiru moj, srno moja mila, znam da me slušaš pomno i nepomična stojiš, govoriću tiše da te grubost ne otera, jer bez tebe ne mogu više, ne vredi , ne ide, ne želim bez tebe ići, ni pedalj ni koračić, nijedan tren bez tebe ne umem, ne živim, ne treba mi.
Izgubljena sam, dušo moja, i sama, ostavljena, prekorom i uvredama probodena, nevoljena, neželjena, nepotrebna i neshvaćena, pepelom posuta i prezrena.
Ne smejem se više, dušo medna, od govora svog strepim, jer nisam sigurna iz čijih će korica hladna oštrica poteći i moju istinu saseći.
Očajna sam i beskrajno tužna bez tebe, mila. Ovaj svet i život bez tebe je tama, sirova snaga koja neme mere ni razuma, zlo koje se mahnito kreće i oduzima svetlo bez pitanja.
Odavno već želim da ti kažem koju, nedostaješ mi. Kako samo možeš toliko dugo bez mene ili je to dugo samo za mene, a tebi je tren jer si večnošću ispunjena.
Priđi i poljubi me, tako da osetim žar, dodirni me i oživi. Bar ostavi trag svetlošću okupan da te lako mogu naći kad zacrne se dani moji ovde. Ostavi mi stopa trag da te pratim kad se uspavam. Ne idi od mene, dušo, željna sam te svakog časa, čuvaću te i stalno bdeti kao što čuvah sestru i brata. Priviću te na svoje grudi, pevaću ti uspavanke, meke, snene, poljupcima oblivene. Ostani tu pred mojim vratima i čuvaj me, dopuštam ti da vodiš moje snove i korake. Budimo jedno zauvek.

среда, 27. септембар 2017.

MOJ BROD




Iz naizgled neobaveznog razgovora sa dragom prijateljicom, koja mi je pomagala u radu na važnim koracima koje sam činila u rešavanju životnih zadataka, izronila su pitanja.
Da li si ti zaista kapetan svog broda?
Ko sada upravlja tvojim brodom?
Da li si ti uopšte na svom brodu?
Zatečena i još nesvesna pitanja koja će me svojim odgovorima sudariti sa santama zabluda, zaćutala sam. Ostadoh nema nad uvidom koji je u trenu odmotao klupko mog života, još jednom, ali na posve drugačiji način, iz nove perspektive i iz novog ugla, a koji je nedvosmisleno nudio spoznaju i rešenje. Obožavam ovakve trenutke prelivene skrivenom gorko opijajućom iluzijom i ujedno blagoslovenim slatkastim uskusom istine.
Prijateljica je znala da je to ključ koji otključava ono najdublje, skriveno i mračno mesto koje bez obzira što nosi tamu, krije u sebi i biser mudrosti. Taj brod, o kome ovde govorim, jeste moj život.
Shvatila sam da ja toga uopšte nisam bila svesna. Zapravo, ja nisam na svom brodu, njime često upravljaju drugi. Moj brod vezan je uz partnera, zapostavljen, bez kapetana, odredišta, cilja i svoje svrhe. Živela sam tuđi život, na tuđem brodu koji sam glancala, brinući da sve bude u redu i na svom mestu. Sledila sam se, preplavljena hladnim talasom trenutne spoznaje.
Ispostavilo se mudro sa njene strane što me ostavila sa gorkom pilulom koja se teško i dugo topila. Danima sam posmatrala olupinu od života i razmišljala odakle da počnem.
Prvo sam napustila brod mog supruga i sve ono što je bilo na njemu. Bilo mi je jako teško odvezati se i lagano zaploviti. Hrabra i rešena da popravim stvari, vratila sam moć sebi , napokon, bez straha da će me on napustiti. To je pokazalo se samo bio neosnovani strah jer me njegova ljubav koju mi je nesebično poklanjao nije napustila. Shvatio je da je to za mene jako važno i iz potaje je pratio moje prvo svesno putovanje.
Pomagao mi je da ne skrenem sa kursa i naučio me kako da pratim koordinate i putanju mog zvezdanog neba, iako je to ponekad ličilo na ostvarenje najmračnijeg sna. Baš tada kad sviće, kažu, najmračnije je. Duhovi prošlosti ožive i zaprete da sve potope.
Posmatrajući dalje, zahvalna burama koje su mi pomogle da sve ovo sagledam, nastavila sam da popravljam svoje kapetanske veštine i upravljam svojim brodom.
Zaključila sam da više neću sebi dozvoliti da kormilo prepustim drugima, bez obzira koliko će ko uticati na mene svojom kritikom da možda ne radim to najbolje. Biću otvorena za dobronamerne savete ali neću podleći provokacijama i davati previše pažnje onome šta drugi misle o meni. Slušaću više svoje potrebe i verovaću više svojoj intuiciji. Verujte, nisam znala tada šta tačno trebam slušati ali sam bila voljna učiti i vežbati, ovog puta na svom brodu. Odlučila sam radiću ono što me raduje i ispunjava, a ne ono što drugi očekuju od mene. Govoriću slobodno svoju istinu bez straha i dokazivanja, uz poštovanje tuđih stavova i mišljenja. Nova metoda mog svesnog rada biće da prihvatam i sagledavam, a onda donosim odluke. Dala sam sebi zadatak da budem srećna sa sobom a onda ću biti srećna i sa drugima, iako je u mnogome do tada moja sreća zavisila upravo od drugih ljudi.
Možda neću moći ispraviti baš sve, ali ću svakako pokušati da što više unesem razumevanja za sebe i svoje postupke. Prihvatiću odgovornost za ono što činim. Oprostiću sebi, biću nežnija, manje zahtevna, hrabrija u svojim namerama, opreznija kada su u pitanju odluke koje će direktno uticati na moj život i život mnogih pored mene. Neću mnogo mariti za raspoleženja mog uma koji je sklon da minira namere moje duše. Skidaću polako breme prošlosti i uslovljenosti. Kao kapetan broda prihvatiću odgovornost za svaki trenutak moje nesvesti, mojih misli, reči i dela.
Mogu slobodno glasno reći - biram sebe i sreću sa sobom, a to ko će u tom trenutku biti pored mene kao partner, prijatelj ili kokreator izbor prepuštam mojoj duši i dušama onih koji prepoznaju vrednosti toplog srca i bezuslovne ljubavi.
Ove redove ispunjavam dubokom zahvalnošću prema svim mojim divnim saputnicima, jer ih prepoznajem kao darove Univerzuma koji su me doveli do suštine. Moj brod sad bezbedno plovi sa svojim kapetanom i zna put do svoje sunčane luke.


уторак, 26. септембар 2017.

DESTRUKTIVNA KRITIKA

Nastojeći da izdvojim neke upečatljive momente i najsnažnije osećaje iz mog života uvek sam u dilemi. Šta je to što bi svojim otkrivanjem moglo uticati tako da olakša i poboljša kvalitet života mnogih? U tom traženju naišla sam na kritiku. Ne znajući da postoji i ona divna strana nje, nosila sam bolne ožiljke njene destruktivne strane.
Sećam se da sam stalno bila izložena kritici, od strane roditelja, društva, partnera, činilo se nekako da ništa samnom nije bilo u redu. Bilo šta što sam u svojoj kreaciji ili nameri htela da uradim, nailazilo je na osudu, korigovanje, uslovljenost i nepriznatost.
Nisam razumela šta to nije u redu, bila sam vredno dete, odličan učenik, poslušna i pažljiva, ali ni tada nisam dobijala odobravanje i podršku za ono što sam uradila. Tako zbunjena i u neznanju puno sam patila. Vremenom sam, da bih se zaštitila od silne kritike, radila sam sve do savršenstva kako bih izbegla osudu. Postala sam perfekcionista. Radoholičarsvo i udovoljavanje su samo još neki dodaci na tom putu. I pored toga što sam potrošila toliko energije i životne snage da izgradim ove odbrambene mehanizme, nisam uspevala da umanjim osećaj manje vrednosti, poniženosti, ljutnje, odbačenosti i neprihvaćenosti. Najsnažniji osećaj koji se provlačio čak i kroz snove bio je strah i tuga da nikom nisam potrebna i da me niko ne želi.
Isceljenje mog bića od trauma destruktivne kritike trajalo je dugo, i bilo je zaista teško i bolno.
Danas sam svesna da je iznošenje stavova i mišljenja neophodno, u pravom trenutku i na pravom mestu. A to kako i zašto upućujemo kritiku je od presudne važnosti. Odgajana uz toliko kritike i sama sam postala destruktivno kritična prema drugima. To je sasvim normalno kad podlegnete vaspitanju, onakvi kakvi su prema vama u tom periodu, postajete i vi prema drugima. Postala sam svesna svog višestrukog zadatka: isceliti sebe emotivno, psihički i fizički od uticaja kritike, a pri tom promeniti način razmišljanja, odnosno, naučiti konstruktivno kritikovati.
Kritika je konstruktivna kada njome postižemo promenu u ponašanju osobe koju kritikujemo. Destruktivna je ona kada to ne postižemo već njome provociramo ljutnju, povlačenje, otpor, strah, krivicu itd.
Naučna istraživanja pokazuju da konstruktivna kritika uvek treba da se odnosi na ponašanje, a ne na osobu. Potrebno je direktno se obratiti toj osobi i izneti ono što smatramo pogrešnim i što nam smeta, zatim ponuditi rešenje analizom i rasuđivanjem. Pritom je dobro naglasiti i ono pozitivno u ponašanju, ne provocirati nužno negativna osećanja i najvažnije - iznositi kritiku bez agresije u govoru.
Velika je mudrost uskladiti sve ove parametre kako bismo izbegli destruktivnu kritiku i kako bismo podstakli drugo ljudsko biće na sagledavanje boljih mogućnosti i duhovni rast. Posledice destruktivne kritike mogu biti zaista bolne, po mom mišljenju nekad čak i smtonosne, jer takvom konstantnom kritikom i provociranjem negativnosti možemo izazvati osobu da počini ubistvo ili samoubistvo. Njen uticaj može ostaviti i snažne psihičke traume od kojih se ljudi teško leče.
Tako da pre nego što uputite kritiku valjalo bi da razmislite kako će ona uticati na osobu kojoj je upućujete. Birajte da ona bude konstruktivna, ispunjena razumevanjem i poštovanjem i na način koji će podstaći ljudsko biće kojem želite dobro na svesno i zdravo razmišljanje i rasuđivanje.


VODENICA

Prisećam se tatine i mamine radosti kad su javili da će emitovati priču o našoj vodenici u jednoj tada popularnoj tv- emisiji. Odavno nisam videla osmeh na tim izboranim licima. Te duboke brazde govorile su bolnim glasom. Odavale su požrtvovanost, brigu i sve nedaće koje su prošli. Takođe su oslikavale neostvarenost, bol zbog siromaštva, nepriznatost, izmorenost i tugu.
Bilo nas je sedmoro u kući, nas četiri sestre, njih dvoje i deda.
Znam koliko su se trudili da ne osetimo bedu siromaštva, ali to nije moglo ukloniti senku u njihovim očima. Znam koliko su radili da bi nam obezbedili parče hleba i sve ono što je bilo potrebno da bismo bile srećne, završile školu i pronašle naše utočište u svetu i u tuđem gnezdu, ostavljajući ih. Znam da su nas voleli onako kako su umeli, sa prepunim srcem ljubavi ali praznih džepova i pored tolikog truda.
Gledajući možda po prvi put, iskreno, u njihove oči, ugledala sam onaj deo sebe zbog kog ni moje oči nisu blistale od radosti.
Tog dana dok se emitovala emisija, osetila sam da je moj otac napokon dobio priznanje za uloženi trud. Izjavio je:" Ja sam zaslužan za to što ova vodenica danas radi, moj otac se mučio, zašto ne bih i ja."
Srećan, govorio je sa toliko žara kao nikad pre. Iz svakog sloga njegovog glasa progovarale su generacije mojih predaka, koje su založile svoj deo na toj zemlji, ostavljajući nepisane tragove svojih misli, namera, navika, karaktera i svoje neizmerne ljubavi. Preporođen, makar na kratko, nije sakrivao iskre svoje radosti.
Ti trenuci bili su za mene najblistaviji, prepoznala sam se kao zrno pšenice između dva kamena koja su sve vreme oblikovala ovo što sam ja danas. Iako svesna svog nasleđa, svih karakternih osobina i programskih šema vaspitanja, nisam ostala pri mišljenju da sam žrtva svega toga.
Naprotiv, ta dva kamena su svojim postojanjem i ulogom učinili da prepoznam zrno mudrosti u sebi, to divno seme ljubavi koje nosim, i to da svojim postojanjem mogu učiniti da mnogi vide to isto u sebi.
Iz mog sad očišćenog srca izvire zahvalnost roditeljima, zahvalnost što prepoznah ljubav vašu, vašu ulogu, vaše mesto pod ovim svodom u Univerzumu.
Beskrajno vam hvala za svaku suzu, i svaki trud. Opraštam vam.
Možete u miru nastaviti i biti. Volim vas i hvala.

KIŠA

Osećam titraje nadolazeće jeseni, njeno kucanje na našim vratima projavljuje obilje i raskoš koju donosi. Ponosno drveće nudi svoje plodove i puni naša čula opojnim mirisima, ukusima i bojama. Njene raznobojne haljine mame poglede, golicaju i pozivaju na ples, na pesmu, razgaljujući srce i dušu.
Posebno je volim, njene čari me ostavljaju bez daha, njeni vetrovi donose kišu kojoj se neizmerno radujem.
Tada, kad se oblaci nagomilaju, a vetar ponese šareno lišće kroz puste ulice, osetim da je nebo spremno da zaplače, tad podignem glavu i pustim da me nebeske suze miluju.
Taj šapat prohladnog vetra, požutelog lišća i rasprsnutih kapi bude istovremeno neiskazanu tugu i radost. Jedino se tada iz dubine mog beskrajnog bića propne neizmerna tuga, svim drugim danima kao da spava. Jedino tada se grotlo otvori i ona pojuri van. Protegne se i zahukta, osvoji me celu, zamagle se tada i moje oči, od samog očaja ili sreće što odlazi teško rasudim. A možda je sve samo od kiše?