Sedim
za stolom u kladionici, igram igru koja se zove "Srećni
brojevi". Da li sam došla da okušam sreću priželjkujući
dobitak ili sam tu da se igram? Razmišljam i pitam sebe, šta je od
svega toga pravi povod? Dok polako brojevi izlaze, pratim da li se
eventualno usklađuju sa onima koje sam ja odabrala kao dobitnu
kombinaciju. Pitanja naviru, a novac odlazi. Pokušavam nadmudriti
kolo sreće, smišljajući dodatne kombinacije, spajajući brojeve
koji nisu izašli, kombinujući u svom umu beskonačne mogućnosti.
Ali ništa ne uspeva.
Najednom sam zastala upitavši sebe, ili je
pitanje odnekud došlo samo - zašto ti, ustvari, i dalje uporno
igraš kad vidiš da od dobitka nema ništa? Odgovorih tom tananom
glasu da igram jer verujem u mogući dobitak, bez obzira što znam da
je to virtuelna igra, da postoji mogućnost da je namešten aparat
onako kako vlasnicima odgovara, da je i dobitak, ako se i desi,
minimalan bez obzira što na ekranu izgleda drugačije. Naravno, uvek
su ti veliki dobici grandiozno obeleženi, istaknuti, kreirani baš
tako da čoveka privuku velike cifre, da poveruje da je baš on taj
koji će osvojiti glavnu premiju. I pored svega ovoga što jasno
vidim i znam, pitanja ne prestaju - zašto i pored svega rizikuješ
i igraš, svesno ulaziš u ring sa velikom verovatnoćom da ćeš
izgubiti novac koji imaš?
Dok se ta misterija u mojoj glavi
odmotavala, stigao je i odgovor oblikovan pitanjem. Pa dobro, zar
čovek ne rizikuje samim tim što silazi na planetu? Iskreno, u tom
trenutku sam stvarno značajno zastala, shvatila sam da odlaze i
poslednji novci koje sam ponela, ali nekako bez žaljenja, čak i
ozarena napustila sam kladionicu.
Pre nego vas povedem dalje u
razotkrivanje ovih iznenadnih spoznaja, htela bih da se osvrnem na
moj prvi susret sa fudbalom, klađenjem i igrama na sreću.
Period
kada sam počinjala svoj novi život sa sadašnjim partnerom bio je
značajno ispunjen temom zvanom fudbal, najvažnijom sporednom temom
ikad. Njegov sin je uveliko igrao fudbal, moja svakodnevica je zato
maksimalno bila izložena informacijama o njegovim probama,
pokušajima da u nekom timu zaigra i potpiše zvaničan ugovor. Išao
je stalno na treninge a oprema, kopačke i ostali rekviziti su stalno
bili po kući. Njegova baka je, već naviknuta na to, išla za njim i
sve sređivala, stavljajući na svoje mesto. Ona i danas brine o
mnogim stvarima koje se tiču njenog unuka. Pojedini dani su nam, kao
što su dani vikenda, prolazili isključivo u znaku fudbala,
praćenja utakmica i klađenja. Nisam se, priznajem, lako snalazila
sa svim tim jer nisam volela fudbal. Ali sam nekim čudom bila po
prvi put otvorenog uma i spremna da zavirim u taj za meni do tada
neprihvatljiv svet. Brzo sam naučila pravila igre, i one stvarne i
one kladioničarske, pratila sam timove i njihove igre kako igraju
kući, a kako u gostima. Neko vreme sam i ozbiljno učestvovala u
svemu tome. Postalo mi je posve lako i zanimljivo da bez otpora
prihvatim informacije kojima sam bila svakodnevno izložena. Sada
kada o tome razmišljam drugog načina nije ni bilo. Da sam ostala u
neprihvatanju, naš zajednički život ne bi mogao da funkcioniše.
Ponosna sam na sebe što sam od jedne tako za mene neprihvatljive
stvari napravila zabavu i zadovoljstvo. Naučila sam puno o fudbalu,
a i o životu za sve ovo vreme. Moj odnos prema fudbalu i kockanju se
promenio. Prestala sam da osuđujem one koji to rade, i upoznala sam
se sa razlozima koji ljude nagone da odlaze na takva mesta. Neki su
bežali od kuće i obaveza, neki su provodili vreme tražeći utehu,
a najčešće je bilo onih koji su priželjkivali tu u srcu skrivenu
želju za nekim velikim dobitkom, koji bi rešio sve njihove
probleme. Sada znam da su mnogi bežali i beže od odgovornosti prema
sebi nalazeći rešenja u mogućim novčanim dobicima. Kocka je po
jednoj izjavi nama dragog Nikole Tesle, kosmička pojava, u kojoj
proveravamo naklonost određenih sila prema nama. On dalje tvrdi da
postoji način da se stalno dobija ali da za ispitivanje toga nije
imao vremena. Moje iskustvo me je naučilo da onda kada uđem u
kladionicu sa idejom da zaradim, obavezno gubim, a kada ulazim sa
idejom da se igram i da ništa ne očekujem, onda dobijam bogatstvo
uvida, jer je meni kladionica bila određeno vreme i učionica.
Pomogla mi je da posmatram sebe u mnogim situacijama, da vidim kakva
sam kad gubim, a kakva kad dobijam, što nije uvek obavezno primer sa
novcem. Takođe pokazuje da li imam previše strasti, koliko mogu u
miru da igram i ništa ne očekujem. Iako nisam dobila njihov džek
pot, smatram da sam bogatija više od svih onih koji su stvarno
dobili glavnu premiju.
Da se vratimo na početak, ni ovog uvida ne
bi bilo da nisam naučila da se igram i posmatram igru, nepristrasna
i pomirena u sebi bez obzira na ishod igre.
Nakon izlaska iz
kladionice dugo sam razmišljala o tome kako to čovek sve rizikuje i
zašto to čini. Kako mi to rizikujemo samim dolaskom na
planetu?
Onda sam shvatila! Dolaskom na planetu i našim rođenjem
rizikujemo prvo što zaboravljamo ko smo, odakle smo došli i zbog
čega. Svakim novim danom rizik je nešto bez čega ne možemo da
zamislimo ovaj život. Razmislite! Svakog trenutka se upuštamo u
razne projekte gradeći odnose ne znajući u šta se upuštamo ni
kakve rezultate će to doneti. Uvek je nešto neizvesno ispred nas,
ideje su tu, a mi smo spremni da se upustimo i rizikujemo sve ono što
imamo zarad onoga u šta verujemo, iako često ne zanmo da li je
ideja samo naša umna projekcija ili je izrasla iz srca. Posmatrajući
sebe znam koliko sam rizikovala i koliko nisam imala ni načina da
proverim, osim da verujem i pokušam. Jedino sam tako mogla znati da
li je nešto bilo pogrešno ili ne, da li je vredelo rizika ili ne.
Mnogi projekti su bili i pogrešni, pogubni i neuspešni, ali neka
su, kako bih to znala da nisam probala, da nisam rizikovala. Da nisam
probala, danas bih se gorko kajala što nisam, verovatno bih ostala
još uvek na istom mestu gde sam i bila da sam dozvolila strahu da me
blokira. Ako sam i okusila i uvidela svoje greške, pa zar nije
sjajno, sad znam koliko to uopšte vredi.
Zapitala sam sebe dalje
- ko to tako smelo i tako odvažno rizikuje?
Uvek i samo onaj ko
ima sigurnu zaleđinu i podršku, onaj ko zna da ništa ne gubi iako
se čini da gubi sve. Samo onaj ko duboko veruje u svoju suštinu
iako je zaborav učinio sve da istina nestane. Pristati na sve
otežavajuće okolnosti, biti telom ograničen, utoniti u zaborav,
biti opijen iluzijom, uspavan, natovaren teretom laži, može samo
čovek, i samo on može ponosno prkositi tome.
Samo čovek
rizikuje naizgled sve, da bi širio svetlost svoje božanske iskre
koju nosi u sebi. Samo se on usudio sići i rizikovati da bi osvetlio
sve svoje noći, sav mrak koji naizgled vlada njegovim umom. On
jedini zna, iako se čini da ne zna, da je ono suštinsko u njemu,
čiji je on deo, jedino stvarno u Univerzumu. On zna da je sve drugo
lažno iako se čini istinito ono što mu se prikazuje. Jedino je
Čovek taj koji nosi Istinu u sebi o sebi. Ona je Ono nešto što ga
čuva u svakom trenutku, Ono nešto zbog čega je siguran. Onda kad
se odvaži da rizikuje i sam život, on zna da ga neće i ne može
izgubiti, jer život nije ono što je važnije od njega samog, od
njegove suštine, koja jeste život i koja svemu daje smisao i svrhu.
On zna da ga, iako se čini da ga gubi, može ponovo uzeti i
proživeti svoj san.
Baš zato što znam ko sam i da je moja
suština uvek budna, mogu slobodno i bez straha da se ušuškam u
krevet i uspavam. Ona će uvek biti tu, uvek spremna da me probudi.