петак, 2. фебруар 2018.

INAT I PRKOS - prvi deo

 Jedan sjajan tekst bio je moja divna inspiracija sa kojom sam nastavila da otkrivam u sebi korene svog ponašanja koji su oblikovani inatom i prkosom. Čini mi se da što više sklanjamo velove sa sebe koji prekrivaju našu čudesnu suštinu, to sve dublje zalazimo i otkrivamo i one tananije strukture velova koje je takođe potrebno otkloniti da bi se sreli sa našom veličanstvenošću.
Citiraću taj tekst: "Najgore je kada čovek umesto ljubavi, probudi u ženi inat. Ženski inat je nezgodna i ogromna sila. Tada se raduju, čak i kada im nije do radosti. Odlaze, bez obzira što su godinama verovale u ostanak. Zaboravljaju, a pamtile bi zauvek". S. M.
Poznat mi je taj osećaj, prolazim ga po ko zna koji put. Iskreno, žao mi je što je često baš tako da umesto ljubavi inat prevlada. Suptilno nas zarobi i nagoni na borbu, a ljubav to ne podnosi. Pođemo smelo u pohode, da odbranimo svoju čast, izazvane da dokažemo svoju vrednost, hrabrost i odvažnost, čak i to da možemo i umemo sve same. Pođemo u okršaj umesto da mudro ostanemo i samo budemo ono što jesmo prirodno, žene. Nakon svake borbe pohodi nas tuga, teskoba, žal i nesklad, jer shvatamo brzo svoju nesmotrenost i nepromišljenost, ostavljajući svoju skrivenu mudrost na žrtvenom oltaru. Sa kopljem u srcu vidamo rane svom ponosu shvatajući koliko smo samo odmakle od sebe.
I šta onda na kraju kad se toliko izinatimo da sav inat potrošimo? Onda dođemo u situaciju da se mrzimo i da se više ne poznajemo, dozvolimo da nas ta glupost razdvoji i udalji. A možda smo mogli da trajemo. Ispalo je, međutim, da je glupost potrajala.

четвртак, 1. фебруар 2018.

SAŽALJENJE ILI SAOSEĆANJE

Značajno mesto na spisku negativnih emocija koje sam gajila u sebi zauzimalo je sažaljenje. Kako se narodski kaže, bila sam bolećiva prema drugim ljudima. Posebno prema onima koji su patili, tugovali ili imali neke svoje teške životne priče. Otvorenog srca i sa željom da im pomognem, uživala sam u svakoj akciji koju sam preduzimala. Interesantno je da sam se osećala beskarajno moćna i ispunjena. Kao da sam uvek imala ono što oni nisu: podršku, rešenje, odgovor, razumevanje, snalažljivost, hrabrost i osmeh pun nade i vere.
Često sam udovoljavajući drugima i rešavanjem njihovih problema dovodila sebe u situacije da preuzmem deo njihove odgovornosti koji je bio veliki teret koji nisam baš mogla uvek nositi. Pritom sam se previše izlagala situacijama rizičnim po moje psihičko i fizičko zdravlje. Ostajala sam bez novca ugrožavajući time i sopstvenu i egzistenciju moje dece. Kada nisam imala svoj novac, pozajmljivala sam od drugih kako bih pomagala prijateljima kojima je to trebalo. Ponekad sam i svesno to radila znajući da oni to ne mogu vratiti, odrađivala sam i sama vraćala te dugove.
Nesebično sam delila sve svoje resurse: vreme, pažnju, novac, a ponajviše svoju ličnu snagu, udovoljavajući tuđim potrebama. Mnogi su uživali u mom čistom i lepo uređenom domu, mojoj pažnji, ljubavi i u svemu onome što nisu imali kod svoje kuće. U svemu tome sam i ja radosno uživala neznajući da sve vreme grešim i da preteranim milosrđem i sažaljenjem polako gubim osnovnu životnu energiju, onu koja je bila neophodna za moj lični opstanak. Sećam se kako sam samo žurila da što više pružim ono što imam: svoju toplinu, zagrljaj, udobnost, hranu, garderobu i još puno toga. Nisam mogla da podnesem da ja imam, a da drugi to isto nemaju.
Danas posebno “uživam” u posledicama ovakvog razmišljanja i delanja. Polako spoznajem da je moja lična sreća duboko povezana i zavisila je od toga kako drugima pomoći, dati i usrećiti ih. Moja sreća je direktno zavisila od saželjenja prema drugima.
Na tom dugom spisku negativnih emocija, rekla bih sada i najsnažnija, bila je ta krajnje skrivena preterana empatija koju sam pomešala sa pravim saosećanjem. Moja požrtvovanost i preterano milosrđe doveli su moje biće do samog dna, ostavivši me bez lične snage, fizičke egzistencije, emotivne i duhovne stabilnosti. Iskustvo rušenja sopstvenog doma učinilo je da se probudim i na kraju osvestim sva destruktivna uverenja koja su dovela do ovakvog kraha. Usledile su lekcije koje su se morale naučiti.
Kada nesvesno činite, nesvesno i živite. Pouke koje sam izvukla iz svih naučenih lekcija bilo je potrebno primenjivati i usavršavati u svakom danu i svakom trenutku, a trajaće onoliko dugo koliko je potrebno da se i poslednji tragovi starih uverenja preobraze i nestanu.
Preterana empatičnost, sažaljenje, požrtvovanost, okrenutost ka drugima čine nas ranjivim, previše otvorenim i izloženim mnogim jako destruktivnim energijama. Čine nas žrtvom ostavljajući nas bez kontrole nad sopstvenim životom. Naš život prestaje da bude naš. On postaje sredstvo za manipulisanje i savršen magnet energetskom vampirizmu. Jer ako ste vi dopustili da se nesvesno i preterano dajete, zašto onda ne bi neko slobodno ušetao kod vas i uzeo ono što mu je potrebno, čak i da vas ne pita.
Naučiti kada i kako biti otvoren ili ne, bila je moja najteža lekcija. Još uvek osećam posledice takvog načina razmišljanja. On se ogleda se u zavisničkom odnosu u kojem sam u odnosu na partnera i nemanju još uvek lične snage za one projekte koje bih želela da ostvarim. Danas sam svega toga mnogo svesnija ali još uvek plaćam danak neiskustvu i učim svoje lekcije. Što su uverenja dublje ukorenjena to su posledice veće, i teže nam je da se svakodnevno nosimo sa njima. Ali s obzirom na to da je sve proces i put ka sebi, poštujem i cenim sve lekcije. S neizmernom radošću u srcu očekujem taj nesvakidašnji susret sa samom sobom, jer znam da će doći taj trenutak konačnog stapanja sa svojom dušom.
Ako ostanemo slepi pred svojim slabostima, onda ih ne možemo ispraviti, a potom ih ne možemo ni izgraditi ni povratiti svoju ličnu snagu.
Stoga cilj ovog našeg zemaljskog putovanja često nije u tome da se samo dobro osećamo, već da bolje osetimo šta se to u nama dešava. Takođe nije potrebno da druge ljude, pa čak i sebe, sažaljevamo već da budemo budni i tu kada svesno prepoznamo trenutak i način kako trebamo pomoći. Delati saosećajno znači osetiti druge i proceniti na koji način ćete pomoći, a da pritom ne povredite ni sebe ni druge. Biti u saosećanju znači biti pročišćenog uma, tela i govora da bi to u čemu pomažeš koristilo za duhovni rast drugom ljudskom biću. Saosećanje ne znači sažaljenje.
Jednom je dalaj Lama rekao: "Ako želiš da drugi budu srećni, postupaj vođen saosećanjem".

среда, 31. јануар 2018.

POVERENJE

  Naivnost je osobina božanskog anđela i duše. Pri tom ne mislim da je to loša osobina, naprotiv, smatram da je naivnost odlika čistog duha i nevinosti duše. Ljubav je najsvetija spona između svih nas i primarna nit kojom stvaramo i preplićemo čitav Univerzum, tako da onaj ko je ljubavlju vođen, ne očekuje u drugom ništa osim svog prirodnog odraza. Duša samo dušu prepoznaje, za njom uvek čezne i teži, i koliko god se smenilo eona i vekova, uvek će isto u večnosti biti. Čisto se čistom raduje, slično se sa sličnim spaja i brat se po duhu prepoznaje.
Čovek od iskonske vere sazdan, s potpunim poverenjem poslat, čistom ljubavlju protkan, ne može Zemljom hoditi i zebnju u srcu nositi. Preteško je tako nevin biti, a u nepoverenju živeti. Na tom svom posebnom zemaljskom proputovanju, čovek se stalno o veru spotiče. Bez oslonca prave vere, poverenja u sebe i u božansko u sebi, on počne svakom i u sve da veruje. Zaboravljajući svoje istinsko nasleđe i neslućeno bogatstvo duha, biva zaustavljen, obmanut i prevaren lažima i zabludama o sopstvenoj prirodi. Tako zaveden postaje malen i nesiguran u svojim očima. Prigušen tugom i natovaren krivicom on zna samo na patnju da nailazi.
Da, osećam... To je ta užarena tačka ponora, to tamno dno na koje se brodovi potopljeni spuštaju, mesto na kome se snovi ruše i rađaju, pepeo iz kog izranja svetlost naša. To neizbežno mesto na koje svako od nas potajno odlazi kako bi se sreo sa samim sobom. Sa tog mesta izviru sve svetle misli i sva uzvišena stanja odatle potiču. Na samom tom dnu prosvetljenja nastaju. Dotakavši središte svog bola čovek spoznaje istinu o sebi.
Taj hod po mukama, put do pakla, trnovit put, za svakog je to drugačije značenje, znam samo da ga niko nikada nije prošao bez dubokog poverenja u sopstveno postojanje, i silu koja ga vodi. To osnovno i primarno u čoveku je svetionik čak i onda kada se tone i propada. Naizgled je tako, jer baš tamo na tom dnu, u mrklom mraku istina nas čeka. Samo na tom mestu možemo razotkriti mitove i misterije o istini nas samih i čitavog Univerzuma.
Iako se činilo često da gubim i sebe i put, duboko sam verovala da to nije istina sasvim, već prolazni privid moje ranjive i naivne prirode dok spoznaje i pronalazi svoj dublji smisao. To što sam ranjiva i verujem ponekad slepo svakom, to ne znači da trebam zaboraviti ko sam i da moram poverovati u sve sasvim. Moja nevinost i naivnost su odlike duše moje, to je moj dar od Boga dat, da sa potpunim poverenjem prođem i osetim sasvim ono što nisam ja i da pritom sačuvam bogatsvo koje mi je dato postojanjem mojim.

субота, 27. јануар 2018.

RIZIK KAO KOSMIČKA POJAVA

Sedim za stolom u kladionici, igram igru koja se zove "Srećni brojevi". Da li sam došla da okušam sreću priželjkujući dobitak ili sam tu da se igram? Razmišljam i pitam sebe, šta je od svega toga pravi povod? Dok polako brojevi izlaze, pratim da li se eventualno usklađuju sa onima koje sam ja odabrala kao dobitnu kombinaciju. Pitanja naviru, a novac odlazi. Pokušavam nadmudriti kolo sreće, smišljajući dodatne kombinacije, spajajući brojeve koji nisu izašli, kombinujući u svom umu beskonačne mogućnosti. Ali ništa ne uspeva.
Najednom sam zastala upitavši sebe, ili je pitanje odnekud došlo samo - zašto ti, ustvari, i dalje uporno igraš kad vidiš da od dobitka nema ništa? Odgovorih tom tananom glasu da igram jer verujem u mogući dobitak, bez obzira što znam da je to virtuelna igra, da postoji mogućnost da je namešten aparat onako kako vlasnicima odgovara, da je i dobitak, ako se i desi, minimalan bez obzira što na ekranu izgleda drugačije. Naravno, uvek su ti veliki dobici grandiozno obeleženi, istaknuti, kreirani baš tako da čoveka privuku velike cifre, da poveruje da je baš on taj koji će osvojiti glavnu premiju. I pored svega ovoga što jasno vidim i znam, pitanja ne prestaju - zašto i pored svega rizikuješ i igraš, svesno ulaziš u ring sa velikom verovatnoćom da ćeš izgubiti novac koji imaš?
Dok se ta misterija u mojoj glavi odmotavala, stigao je i odgovor oblikovan pitanjem. Pa dobro, zar čovek ne rizikuje samim tim što silazi na planetu? Iskreno, u tom trenutku sam stvarno značajno zastala, shvatila sam da odlaze i poslednji novci koje sam ponela, ali nekako bez žaljenja, čak i ozarena napustila sam kladionicu.
Pre nego vas povedem dalje u razotkrivanje ovih iznenadnih spoznaja, htela bih da se osvrnem na moj prvi susret sa fudbalom, klađenjem i igrama na sreću.
Period kada sam počinjala svoj novi život sa sadašnjim partnerom bio je značajno ispunjen temom zvanom fudbal, najvažnijom sporednom temom ikad. Njegov sin je uveliko igrao fudbal, moja svakodnevica je zato maksimalno bila izložena informacijama o njegovim probama, pokušajima da u nekom timu zaigra i potpiše zvaničan ugovor. Išao je stalno na treninge a oprema, kopačke i ostali rekviziti su stalno bili po kući. Njegova baka je, već naviknuta na to, išla za njim i sve sređivala, stavljajući na svoje mesto. Ona i danas brine o mnogim stvarima koje se tiču njenog unuka. Pojedini dani su nam, kao što su dani vikenda, prolazili isključivo u znaku fudbala, praćenja utakmica i klađenja. Nisam se, priznajem, lako snalazila sa svim tim jer nisam volela fudbal. Ali sam nekim čudom bila po prvi put otvorenog uma i spremna da zavirim u taj za meni do tada neprihvatljiv svet. Brzo sam naučila pravila igre, i one stvarne i one kladioničarske, pratila sam timove i njihove igre kako igraju kući, a kako u gostima. Neko vreme sam i ozbiljno učestvovala u svemu tome. Postalo mi je posve lako i zanimljivo da bez otpora prihvatim informacije kojima sam bila svakodnevno izložena. Sada kada o tome razmišljam drugog načina nije ni bilo. Da sam ostala u neprihvatanju, naš zajednički život ne bi mogao da funkcioniše. Ponosna sam na sebe što sam od jedne tako za mene neprihvatljive stvari napravila zabavu i zadovoljstvo. Naučila sam puno o fudbalu, a i o životu za sve ovo vreme. Moj odnos prema fudbalu i kockanju se promenio. Prestala sam da osuđujem one koji to rade, i upoznala sam se sa razlozima koji ljude nagone da odlaze na takva mesta. Neki su bežali od kuće i obaveza, neki su provodili vreme tražeći utehu, a najčešće je bilo onih koji su priželjkivali tu u srcu skrivenu želju za nekim velikim dobitkom, koji bi rešio sve njihove probleme. Sada znam da su mnogi bežali i beže od odgovornosti prema sebi nalazeći rešenja u mogućim novčanim dobicima. Kocka je po jednoj izjavi nama dragog Nikole Tesle, kosmička pojava, u kojoj proveravamo naklonost određenih sila prema nama. On dalje tvrdi da postoji način da se stalno dobija ali da za ispitivanje toga nije imao vremena. Moje iskustvo me je naučilo da onda kada uđem u kladionicu sa idejom da zaradim, obavezno gubim, a kada ulazim sa idejom da se igram i da ništa ne očekujem, onda dobijam bogatstvo uvida, jer je meni kladionica bila određeno vreme i učionica. Pomogla mi je da posmatram sebe u mnogim situacijama, da vidim kakva sam kad gubim, a kakva kad dobijam, što nije uvek obavezno primer sa novcem. Takođe pokazuje da li imam previše strasti, koliko mogu u miru da igram i ništa ne očekujem. Iako nisam dobila njihov džek pot, smatram da sam bogatija više od svih onih koji su stvarno dobili glavnu premiju.
Da se vratimo na početak, ni ovog uvida ne bi bilo da nisam naučila da se igram i posmatram igru, nepristrasna i pomirena u sebi bez obzira na ishod igre.
Nakon izlaska iz kladionice dugo sam razmišljala o tome kako to čovek sve rizikuje i zašto to čini. Kako mi to rizikujemo samim dolaskom na planetu?
Onda sam shvatila! Dolaskom na planetu i našim rođenjem rizikujemo prvo što zaboravljamo ko smo, odakle smo došli i zbog čega. Svakim novim danom rizik je nešto bez čega ne možemo da zamislimo ovaj život. Razmislite! Svakog trenutka se upuštamo u razne projekte gradeći odnose ne znajući u šta se upuštamo ni kakve rezultate će to doneti. Uvek je nešto neizvesno ispred nas, ideje su tu, a mi smo spremni da se upustimo i rizikujemo sve ono što imamo zarad onoga u šta verujemo, iako često ne zanmo da li je ideja samo naša umna projekcija ili je izrasla iz srca. Posmatrajući sebe znam koliko sam rizikovala i koliko nisam imala ni načina da proverim, osim da verujem i pokušam. Jedino sam tako mogla znati da li je nešto bilo pogrešno ili ne, da li je vredelo rizika ili ne. Mnogi projekti su bili i pogrešni, pogubni i neuspešni, ali neka su, kako bih to znala da nisam probala, da nisam rizikovala. Da nisam probala, danas bih se gorko kajala što nisam, verovatno bih ostala još uvek na istom mestu gde sam i bila da sam dozvolila strahu da me blokira. Ako sam i okusila i uvidela svoje greške, pa zar nije sjajno, sad znam koliko to uopšte vredi.
Zapitala sam sebe dalje - ko to tako smelo i tako odvažno rizikuje?
Uvek i samo onaj ko ima sigurnu zaleđinu i podršku, onaj ko zna da ništa ne gubi iako se čini da gubi sve. Samo onaj ko duboko veruje u svoju suštinu iako je zaborav učinio sve da istina nestane. Pristati na sve otežavajuće okolnosti, biti telom ograničen, utoniti u zaborav, biti opijen iluzijom, uspavan, natovaren teretom laži, može samo čovek, i samo on može ponosno prkositi tome.
Samo čovek rizikuje naizgled sve, da bi širio svetlost svoje božanske iskre koju nosi u sebi. Samo se on usudio sići i rizikovati da bi osvetlio sve svoje noći, sav mrak koji naizgled vlada njegovim umom. On jedini zna, iako se čini da ne zna, da je ono suštinsko u njemu, čiji je on deo, jedino stvarno u Univerzumu. On zna da je sve drugo lažno iako se čini istinito ono što mu se prikazuje. Jedino je Čovek taj koji nosi Istinu u sebi o sebi. Ona je Ono nešto što ga čuva u svakom trenutku, Ono nešto zbog čega je siguran. Onda kad se odvaži da rizikuje i sam život, on zna da ga neće i ne može izgubiti, jer život nije ono što je važnije od njega samog, od njegove suštine, koja jeste život i koja svemu daje smisao i svrhu. On zna da ga, iako se čini da ga gubi, može ponovo uzeti i proživeti svoj san.
Baš zato što znam ko sam i da je moja suština uvek budna, mogu slobodno i bez straha da se ušuškam u krevet i uspavam. Ona će uvek biti tu, uvek spremna da me probudi.

четвртак, 25. јануар 2018.

OČAJNA



Kako joj se samo lako prepustim. Od nadošlih suza začas se pojavi dubok i hladan vir. Tada oči zatvorim i krenem sa njom plesati svoj poslednji pir. Jecaji bolno natkrilili dušu i čuje se samo podmukli krik. Žal za bratom, srodnim drugom u srcu gradi nepremostiv zid.
Kako se brzo na tugu naviknem. Prepustim se lagano zanosnom valu i predam se cela njenom zagrljaju.
Danas iz mene progovara ona, jaukom svojim obliva svet. Očajna i sama kroz život još hodim, a bliskog i ljubljenog druga ne vidim.
Plamenu zoru boji već sumrak, iz ljubavi snene budim se sasvim. Od pređašnjeg žara samo pepeo osta, a žitnim se poljem vijori dim.


уторак, 16. јануар 2018.

SAVETOVANJE I DUHOVNO VOĐSTVO

Barbara Enn Brennan
autor bestselera Ruke koje leče

Izranjanje Svetlosti
Put do samoisceljenja

Ova knjiga je posvećena svima onima koji se vraćaju Sebi i Istini o Sebi. Tekst koji sam izdvojila je samo mali doprinos u otkrivanju odgovora o tome ko smo mi ustvari, koji su dublji uzroci naših stanja i bolesti. On otkriva i to da nismo sami u Univerzumu i da na ovom putovanju imamo čuvare i vodiče koji nas vode tako da naučimo one lekcije koje su nam potrebne, da lakše podnesemo čišćenje i usklađivanje sa božanskim zakonitostima. Ne samo ovaj tekst već i sva njena dela bila su mi od velike pomoći da razumem i suočim se sa onim što se na mom putu do sebe pojavljivalo kao prepreka. Ono što je mene ustvari inspirisalo da baš ovaj tekst odaberem je to što sam u njemu prepoznala duhovni kodeks koji upućuje na to kako ispravno možemo koristiti vođstvo i savetovanje koje dolazi tim putem. Za moju knjigu napravila sam male korekcije u odnosu na pravi tekst.


Savetovanje ili vođstvo je integralni deo razvoja vašeg života. Ono je ključ razvoja svega što vam srce želi i vašeg životnog zadatka, bez obzira šta to bilo. Savetovanje je više od komuniciranja s vodičem, više od kanalisanja informacija; ono je životni proces. Natčulna percepcija i sposobnost da dobijete precizne podatke uz praćenje savetovanja dolaze posle dužeg vremenskog perioda.

                      Kako deluje duhovno vođstvo

1. Ono vam, pre svega, nikad ne dozvoljava da se izvlačite. Drži vas na mnogo načina odgovornima: da ostanete ono što jeste, da ne izdate sebe i da se pridržavate obaveza i obećanja. Ukoliko obaveze i moraju da se promene, vođstvo nikad ne dozvoljava da to učinite bez odgovornosti. Drugim rečima, ukoliko preuzmete obavezu koja kasnije prestane da bude zdrava za vas, ona podleže promeni, ali ne na neodgovoran način.

2. Vođstvo vas ne oslobađa vaše karme. Umesto toga ono vam pomaže da izađete na kraj s njom, kako biste, moguće, čak uživali u njenom čišćenju. Ono što vam se događa kad ste u patnji ne znači karmičku kaznu. To znači saznavanje onoga što niste naučili kroz iskustva prošlih života koja i dalje imaju negativan uticaj na vaš život. Do te spoznaje obično dolazi kroz životne situacije koje doživljavate u skladu s tim koliko ste raščistili s nekim pojmovima i pogrešnim shvatanjima.


3. Praćenje saveta vašeg vođstva dovodi do životnih iskustava koja su vam potrebna da biste razvili svoj životni zadatak ili isceliteljski poziv.

4. Življenje duhovnog života i pronalaženje životnog zadatka, iziskuje spremnost za praćenje savetovanja i život u skladu sa istinom, bez obzira na to kolika vam izgleda cena.

5. Što ga se više pridržavate, vođstvo vam sve teže pada i kao da se povećava cena koju na izgled plaćate da biste ga se pridržavali.

6. Vođstvo i vera idu ruku pod ruku. Morate da imate mnogo vere da biste se pridržavali vođstva, a ono, za uzvrat, izgrađuje vašu veru. Vođstvo je osmišljeno tako da vas sprovede kroz one oblasti vaše psihe u koje ste ranije odbijali da zalazite, ali morate ako hoćete da se razvijate. Ono vas kroz najdublje strahove vodi do najdublje vere.

7. Vera je stanje bića koje podešava, uravnotežava i napaja aurično polje i dovodi vas u stanje isceljivanja. Ona povezuje vaše malo sa vašim velikim JA, s vašim unutrašnjim Bogom. To je proces povezivanja sa svime što postoji - vas i univerzuma.

8. Zasebna volja vašeg JA nema mnogo šanse da se umeša u sistematično vođstvo, jer često ni ne znate zašto radite nešto što vam ono kaže da radite.

9. Kad se predate, odnosno oslobodite zasebne volje svog JA i sledite božansku volju koja se prenosi putem vođstva, ostali vam više veruju.

10. Vođstvo automatski i sistematski izgađuje vašu fizičku i duhovnu izdržljivost kakvu iziskuje vaša vokacija.

12.
Pridržavajući se saveta svog vođstva pravite u svom životu mesto za sve isceljujuće energije koje su vam potrebne. To je mesto za božanski zadatak s kojim ste odabrali da dođete. Samopredavanjem vođstvu, predavanjem ega većem svetom duhu, ili unutrašnjem Bogu, vaša nevoljna ili destruktivna životna sila može da bude oslobođena i puštena. Vođstvo sistematski pročišćava vašu negativnost, tako da može da se oslobađa sve više pozitivne životne sile. Ono oslobađa ovako moćni tok životne sile u vaš život, taman onoliko koliko vi možete da podnesete.

13. Ego ne može da komanduje moćnom protoku životne sile koja dolazi s božanskim stvaralačkim principom. To možemo da kažemo i ovako: dobrota u vama plovi po sopstvenoj volji; ona se pruža u mudrost, ljubav i brigu po sopstvenoj volji. Jedino što ego može da učini jeste da je zaustavi ili da joj se skloni s puta.

14. Vođstvo vas uzima za ruku i odvodi u stanje predavanja vašoj istinskoj ljudskoj krhkosti i ranjivosti, koja je koncentrisana u malom egu. Sledeći ga, istog trena se suočavate s činjenicom da nemate svoj život u svojim rukama i da vaš ego ne kontroliše vaš život, i da mu vođstvo neće pomoći u tome. To je to - naprosto ne možete. Za mene, to se smatra predajom ega. Čemu se predajete?
Predajete se dubljoj moći u sebi. Pridržavanje vođstva predstavlja sistematsko oslobađanje od spoljašnjeg ega koji može da pokuša da vas učini sigurnim, ali ne uspeva. Vođstvo vas ponovo vezuje s vašom originalnom moći. Postajete Božije dete. U tom predavanju, otkrivate drugu moć - moć Boga u vama. Postajete Božije oruđe. Otkrivate u sebi svu moć, mudrost i ljubav Božiju.

15. Ako se ne pridržavate saveta vođstva, ne postoji kazna. Pred vama je sve vreme ovog sveta, jer vreme je iluzija. Ako dobijete savete vođstva, i ne pridržavate ih se tri meseca, ili dve godine, nema veze. Ali, u onoj meri u kojoj ga se pridržavate, ni manjoj ni većoj, stičete unutrašnju duhovnu moć, zato što vam vođstvo automatski pomaže da se predate višoj božanstvenosti koju nosite u sebi. Ta duhovna moć pomaže vam da obavite životni zadatak.

16. Pridržavanjem saveta vođstva dozvoljavate svetom duhu da se kombinuje sa suštinom vašeg jezgra, kako biste dobili moć. Ta moć nije sadržana u vašem egu. Umesto toga, ona deluje tako što povezuje vašu unutrašnju suštinu ili individualnu božansku iskru s univerzalnim Bogom.

17. Vođstvo izgrađuje slobodu i nezavisnost tako što usmerava životni fokus na oslanjanje na stvarnost unutrašnjeg božanstva, umesto na spoljašnje vrednosti.

18. Najbolje stvari u životu su ponekad zaista besplatne.

DUHOVNA HIRURGIJA

Duhovna hirurgija je tehnika isceljivanja našeg duha i tela. Podrazumeva proces čišćenja i rada pod vođstvom duhovnih vodiča i majstora u cilju oslobađanja našeg celokupnog bića od različitih vrsta blokada, poremećaja, stanja i bolesti. Taj proces se odvija sa one, nama nevidljive, suptilne i duhovne strane Univerzuma, zapravo to ne možemo videti golim okom. Mada postoje već nadarena i probuđena bića koja to mogu videti i osetiti ali isključivo svojim nadčulima. Ovakvi poduhvati se mogu izvoditi i dešavaju se samo sa dopuštenjem i dozvolom božanske bezuslovne ljubavi.
U periodu od mog buđenja do sada imala sam prilike da se sa tim načinom isceljivanja upoznam, najčešće je to bilo na svom ličnom primeru. Od samog početka sam imala mogućnost da neke stvari vidim, koje do tada nisam mogla ni da zamislim. Mogla sam da pričam sa energetskim i suptilnijim delom sveopšteg duha a ponekad i vidim šta se odvija pri procesima koji su se odvijali u mom energetskom i fizičkom telu. Moram priznati da sam bila jako uplašena ali sam vremenom prihvatila da imam moć da to ispratim kada moje vođstvo to prepozna da je potrebno i dobro za mene. Jedan određen period sam i svesno odbijala da učestvujem u svemu tome, bazirala sam se na svojim ličnim promenama i primeni svega što sam osvešćivala. Podsvesno sam znala da je to samo moj strah i nespremnost da se dublje uključim u procese, svejedno vođstvo je imalo razumevanja i pustilo je da se to odvija onako kako sam ja mogla podneti i prihvatiti, rekla bih poštovali su moju slobodnu volju. Svejedno da li sam mogla videti, čuti ili ne, sve vreme sam učila, puno čitala, pratila procese, bivala sve više sa sobom nego izvan sebe, to znači da sam svoje odnose sa spoljnim svetom smanjila na mimimum, bila je moja privremena izolacija od sveta. Tako sam se sve više predavala vođstvu i povezivala sa svime što postoji, sa sobom i Univerzumom. 
Ima puno divnih i zanimljivih priča koje bih mogla ispričati, možda ću i napisati posebo knjigu sa tim iskustvima, sada bih vam izdvojila samo neke od njih.
Na svojoj prvoj energetskoj terapiji, ležeći na masažnom stolu, polako sam tonula u jedno posebno opušteno alfa stanje. Ne znam koliko je vremena prošlo od samog početka seanse ali se u jednom trenutku pojavio nekakav beli starac koji je upravljao procesom, ugledala sam u svom telu jednu neobično tamnu masu, nazivala sam je flekom, koja je jurila na sve strane, ne želeći da pođe tamo gde se nalazio otvor. On je strpljivo čekao i govorio joj da nema kud da pobegne i da mora proći tom zacrtanom stazom, ta fleka je jurila kroz moju levu ruku pa kroz desnu uporno zaobilazeći to svetlo mesto nalik nekom levku na vrhu glave. Ne dugo je ipak projurila kroz otvor i nestala, na tom mestu na glavi pojavile su se tanane niti ispunjene prefinjenom svetlosnom prašinom, krećući se prema vrhu odnosile su ostatke nečiste energije, tako sam u sebi doslovno razumela. Nakon toga su dva duhovna bića donela nekakav zeleni pojas, koji je ličio na pojas nevinosti i obukli su mi ga, to je trebalo da štiti i isceljuje moj donji stomak. Kada se proces završio došao je ogroman anđeo sa velikim krilima optočenim dragim kamenjem, prvo je prošetao oko stola na kome sam ležala a zatim došao iznad moje glave i raširio krila pokrivajući i mene i mog sadašnjeg supruga govoreći da ne brinem i da ćemo mi biti zajedno. Dugo nakon toga nisam mu mogla reći da znam da ćemo nas dvoje živeti zajedno, prvo, bila sam zatečena svime što sam videla a drugi razlog je što sam čoveka tada prvi put srela, procenila sam da ću ćutati i pratiti šta se dalje dešava.
Neke sledeće seanse su nosile različite priče i uvide, znam da je jedva čekao da ustanem sa tog stola i pričam mu o tome šta sam novo videla. Bilo je baš zanimljivo, videla sam sve anđele koji su mu pomagali, vodili su me često na neko kupanje svetlošću, sećam se kada su me ta duhovna bića nakon rada obavijala u neke zavoje od svetlosti, ako su čistili neko posebno mesto, to su ispunjavali prvo nekom mlečno belom tečnošću a potom zatvarali ranu previjajući je melemom i zavojem. Mogla sam u tom periodu videti jarke boje mog auričnog polja, najčešće sam posmatrala kako se smenjuju i ulivaju jedna u drugu, zelena kroz ljubičastu i plavu a potom žuta kroz narandžastu i crvenu. Iako su procesi umeli da budu izrazito bolni i neprijatni, brzo bi nakon njih nastupao period rasterećenja i nepomućenog mira i blaženstava. Najčešće sam posle procesa dugo plakala otpuštajući uz zahvalnost poslednje tragove nekog mog stanja ili bolesti.
Promaklo mi je da kažem da sam posle prvih seansi plakala narednih skoro godinu dana. Nisam bukvalno plakala ali su mi suze stalno tekle i pekle moje obraze. To su bile suze čišćenja moje duše, nisam ih mogla zadržati, jednostavno su tekle onoliko koliko je to bilo  potrebno, zaista neobično i jedinstveno iskustvo.
Nakon evo desetak godina od tih dana nas dvoje živimo i rastemo zajedno, ne znam samo u koliko bi knjiga mogla stati naša zajednička iskustva, ali znam da ih je bilo puno i da bi svakom vredelo podariti par redova mog pera.
Danas kada i ja spustim svoje nežene ruke nekom dragom biću na glavu ili grudi mogu videti, kada vođstvo dozvoli i kada je potrebno, šta je to što tom čoveku uzrokuje patnju i šta je to što bi mogao učiniti kako bi otklonio sve što ga sprečava da spozna sebe i istinu o sebi. Ja to ne mogu naručiti i znati kada će oni koji vode proces dozvoliti da učestvujem u direktnom prenosu ali sam uvek otvorena da ih rado čujem i vidim, bez straha, jer verujem svojoj duši i svojim višim nivoima koji me vode.
Naučila sam se predaji i tako uklonila strah koji je svojstven samo našem nižem Ja. Predajem se dubljoj moći u sebi koja tačno zna šta treba činiti, u tom predaji otkrivam pravu moć, moć Boga u meni koja me vodi. U njoj otkrivam svu moć, mudrost i ljubav Boziju.